Kad ste zadnji put pročitali ili čuli neku zbilja dobru vijest? Nižu se naslovi “Bacio djecu s balkona”, “Četrnaestogodišnjak izbo majku nožem”, “Sestru držala u škrinji 19 godina”, “Bacio se s nebodera”, “Objesio se iza kuće”, “Izvukli mrtvo tijelo iz mora”…onda prometne, utapljanja, tragedije…O bolestima da ne govorimo, onim rijetkim, a i onim koji su nažalost postali svakodnevnica, poput epidemije, a pritom mislim na karcinom.

Sve mi se čini da smo svi dobili karcinom duše i da nas Bog kastigava. Postali smo bešćutni, neempatični, nemamo vremena ni za one koje najviše volimo. Zašto je tome tako? Nekada su moji roditelji radili od 6-14 sati, svi smo doma zajedno jeli objed. U mojoj se kući igralo “Čovječe ne ljuti se”, pantomime, išlo se u prijatelja na objede, večere i oni su dolazili k nama. Danas se ljudi više ne druže, jer nemaju kad. Pije se kafa u kafićima i pritom se gleda u mobitel. Odgajamo djecu koja ne znaju komunicirati s drugima, jer jedino što znaju je gledanje u ekran i pisanje kratica. Kad ste zadnji put bili u kinu s prijateljima i jeli kokice? Kad ste se zadnji put maškarali? Kad ste zadnji put pozvali susjedstvo na palačinke? Radimo do 17, dođemo doma, spravljamo večeru ili objed za sutra, pregledavamo domaće radove, a tamo negdje u međuvremenu prolazi život.

Okrenuti smo samo sebi, jer nemamo vremena za druge..Je li vrijeme da stanemo na loptu i nešto promijenimo? Možemo li ili smo postali toliko robotizirani? Zašto smo toliko površni u svemu? Čitamo samo naslove, ne slušamo nekoga kad govori, do čega nam je zapravo stalo? Možemo li, imamo li snage iscijeliti svoju dušu? 

Ovo je samo iznošenje misli na papir, ne nudim rješenje, jer ga ni sama ne znam, ali zbilja osjećam kako nešto debelo ne štima. Kako smo negdje putem, izgubili osmijeh..kako nešto silno krivo radimo. Sjećam se jednog intervjua s Oprah Winfrey, koja je kazala kako je morala promijeniti sebe i svoj način razmišljanja kako bi njezini snovi postali stvarnost. Rekla je kako nam Bog ispočetka šapće, a poslije počinje vrištati, jer ga ne čujemo.

Vrišti odavno na nas, a mi i dalje ignoriramo….