Nekad se osjećam kao najgora majka na svijetu. Ona koja se dere na djecu u javnosti, koja se često isključuje, pa ignorira svakodnevne zahtjeve, ona koja često broji do deset kako ne bi eksplodirala. Koja jede od nerava (dobro, zato što sam i gulozna) i koja bi se najrađe ispalila prvom raketom na Mars i nikad više vratila. Sve je dobro dok su mali, iako to tada ne misliš. Misliš kad će se uhvatit noga, kad će fermat balit, misliš da nikad neće proć vrijeme kad obučeš novu kotulu, a oni te mačaju sladoledom od čokolade ili obrišu usta od tvoju košulju. Misliš da nikad neće proć vrijeme kad te svako malo netko pita: „Što ti je to u kosi?“, pa se moraš pravdat kako si je baš jučer ili danas oprala, ali je tvoje zlato odlučilo protrljat svoje ruke od plastelina, zemlje ili neke hrane o tvoju glavu. Misliš da nikad neće proć da sjediš na zahodu, a sa svake strane ti jedno dijete koje se dere iz petnih žila.
Misliš da nikad neće proć, ali prođe ko treptaj oka. I onda ti je žao. Gledaš to malo stvorenje koje si naučila hodat, govorit, plivat, vozit biciklu, čija si krvava koljena ljubila „da prođe bola“, kako se pretvara u pubertetliju.
To je sasvim novi level. Nekidan sam pročitala kako nije problem u djeci i pubertetu, jer pubertet uopće ne postoji, nego smo mi ti koji se ne možemo adaptirat na djecu koja odrastaju. U svakom slučaju, kronično sam neadaptirana. Kreću dani kad se dereš, moliš, prijetiš i – ništa. Kreću noći u kojima gledaš na sat, zoveš svoje voljeno, a njemu ne pada na pamet da se javi. Kreću dani kada ti se ne javljaju na cesti kako ih ne bi na neki način osramotila. Postaju najlajaviji na svijetu, ti jednu, oni sto pedeset i jednu. Krenu ti nabrajat svoja prava i dužnosti, jer to su naučili u školi. Uče ih u školi i kemiju i fiziku, ali to nekako nisu zapamtili. To je vrijeme kad se više bojiš kad te zove razrednica nego da ti se prizenta ona mala iz Egzorcista.
Onda postaneš skroz luda pa se dereš i na ženu na šalteru, na prolaznike, na samu sebe u ogledalu. Na sebe kako si dopustila sebi takvu neposlušnu derlad, što si trebala učinit, na koji način, zašto puno puta nisi bila dosljedna. Onda u tom istom ogledalu vidiš novu boru, pa shvatiš kako vrijeme prolazi takvom brzinom i uhvatiš samu sebe kako želiš one godine kad su slinili po tebi.
Nisam postala mama kakva sam mislila da ću bit. Zamišljala sam to sasvim drugačije. Nisam dobila ono što sam htjela, a dobila sam puno stvari koje nisam htjela.
Ipak, u ovim godinama, kada mi u posljednje vrijeme ponestaje snova, dovoljan je samo jedan zagrljaj moje djece. Kad mi kažu da me vole najviše na svijetu, tada požalim koliko sam ih puta htjela bacit preko balkona. Koliko sam se puta sama htjela bacit preko balkona. Dva put, ako slučajno preživim.
Oni znaju da ih volim, ma koliko pogrešnih koraka napravila. Oni znaju da su moje sve. Kad prođe ovaj pubertet ili moja neadaptacija, shvatit će jednog dana da sam na neki svoj način napravila onako kako sam najbolje znala. Kako sam pokušala uraditi sve kako bi bili sretni i dobri ljudi.
