Nezavisni gradski vijećnik Maro Kristić na Facebooku se osvrnuo na tragične događaje koji su pogodili Dubrovnik, a njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

-U proteklih nekoliko dana sve nas u Dubrovniku su pogodila dva iznimno tragična i tužna događaja. Vjerujem da je malo onih koji su ostali imuni na smrt mladog i uspješnog dubrovačkog trenera, koji je svoju sportsku karijeru gradio u Poljskoj, gdje je uživao veliku ljubav i poštovanje ljudi. Na sveopću žalost taj put je naprasno prekinula smrt, koja ga je odvojila od njegove obitelji, prijatelja i poznanika do ponovnog susreta u vječnosti.

Prije tri dana na Jadranskoj magistrali iznad Grada stijena koja se odronila sa Srđa usmrtila je mladića iz Župe dubrovačke te teško ozlijedila drugog.

Ta dva događaja nemaju apsolutno nikakve veze jedan s drugim osim one sudbinske, jer je u oba od njih prst sudbine odigrao ključnu ulogu, ovaj put na žalost na najgori i najbolniji mogući način. No, osim sudbinske ova dva događaja imaju jednu drugu poveznicu, koja na najbrutalniji mogući način podsjeća koliko smo zastranili kao ljudi i koliko nas je utrka za rezultatima, brojkama i rekordima udaljila od bližnjeg i onoga što bi trebalo biti prioritet svima nama dok smo živi. Toni je zasigurno bio veliki trenerski talent, rekao bih jedini i najbolji u Dubrovniku i šire kada je futsal u pitanju. Njegova strast i posvećenost ovom sportu je bila nadahnjujuća. No, u Dubrovniku se nije uspio afirmirati i potvrditi svoj puni trenerski potencijal. Ne zato što nije vrijedio kao trener, nego zato što je utrka sporstkih mediokriteta za samopromocijom, rezultatima, titulama i rekordima bila važnija od stabilnosti kluba i afirmacije naše djece. Nije bilo strpljenja i vjere u rezultat koji bi došao. Danas više nema Tonija, a nema ni titula. Ne želim da me bilo tko krivo shvati, jer prst sudbine ne bira vrijeme ni mjesto, želim samo skrenuti pozornost na pogrešan mentalitet, krive prioritete i iskrivljene vrijednosti.

Jednako tako, danas više nema ni mladića iz Župe kojeg je prst sudbine otrgnuo od njegovih najmilijih. Moglo je na njegovom mjestu biti bilo čije drugo dijete, moje ili Vaše i vjerojatno bi bilo sve isto, samo bi bol bila još jača i nepodnošljivija. Moguće je da ovaj događaj nebi spriječila ni zaštitna barijera da je ista postojala, ali je činjenica da ovo nije slučajni incident, nego događaj koji se ponavljao više puta, samo bez ljudskih žrtava, i koji je zbog toga doživljavan kao čista statistika.

To je bio dovoljan razlog da se izvedbeni projekt zaštite pokosa iznad magistrale koji je napravljen prije sedam godina gurne još dublje u ladicu da i dalje skuplja prašinu. Sve do trenutka kada je statistika postala prijetnja, jer je nepovratno izgubljen mladi život. Sada se zatvaraju ceste, preusmjerava promet na još opasniju dionicu i poduzimaju radnje da se odron ne ponovi, no zapravo je prije svega riječ o teškom porazu ljudske naravi, nebrige, nesposobnosti i potvrdi iskrivljenog mentaliteta koji nas gura u propast.