Javna ustanova Sklonište za nezbrinute životinje Dubrovnik osnovana je 2023. odlukom Gradskog vijeća Grada Dubrovnika u srpnju iste godine. Prvo je to registrirano sklonište u našoj županiji.

Od prosinca iste godine za ravnatelja je postavljen Stijepan Lazarević, koji je magistrirao Odnose s javnošću na Sveučilištu u Dubrovniku. Prije nego što je preuzeo ovu dužnost radio je u FA Linđo. Kako nam uvodno kaže, Sklonište je raspisalo natječaj za kolegicu iz administracije koja je bila na porodiljnom dopustu, na koji se nitko nije prijavio, pa je došao pomoći. Tada je ravnateljica azila bila Ana Ivelja.

-Bio sam tu od 7. mjeseca, pomagao oko nekih pravilnika i krajem rujna, Ana Ivelja je kazala kako ona ne može stizati i jedno i drugo  ona se željela baviti isključivo i samo psima, a ja sam se na njezin nagovor prijavio na natječaj.

Što zapravo ravnatelj azila radi, koji je opis vašeg posla?

-Uglavnom je to administracija, pravne stvari, nabava, to je jako dosadan posao u biti, ali i to mora netko raditi (smijeh).

Kako se azil financira osim iz gradskog proračuna?

-Ima vlastite prihode, po zakonu svaka jedinica lokalne samouprave mora imati potpisan ugovor s nekim od registriranih skloništa za životinje. Naravno, općine i gradovi u našoj županiji gravitiraju našem skloništu, s tim da nije isključeno da i neki drugi gradovi izvan naše županije ne mogu potpisati ugovor s nama. Zasada je to šest općina, ali urgiramo na to da sve općine potpišu ugovor. To su paušalni ugovori, a naša je obveza zbrinjavanje pasa s njihovog područja. Najbolje “mušterije” su nažalost, Konavle, imali smo 46 pasa iz te općine.

Problem je i blizina granice.

-Imali smo baš jučer sastanak s Općinom Herceg Novi, oni planiraju izgraditi svoje sklonište za pse jer imaju velikih problema s tim. Dali smo im par savjeta kako to napraviti, jer su oni nas prepoznali kao dobar primjer, pa bi se izgradnjom skloništa tamo, vjerujem broj napuštenih pasa u Konavlima smanjio.

Kapacitet skloništa je 74. Koliko pasa trenutno boravi u azilu?

-Imamo ih četrdesetak, udomljavanje ide jako dobro, a štenci idu jako brzo, jer ih svi žele. Imamo i par pasa koji su još od Žarkovice tu, nažalost, oni će vjerojatno svoj život i završiti u azilu.

Ima li među njima još pasa oboljelih od lišmanije?

-Prati se stanje, vode se na testiranje kod veterinara i sve se obavlja u skladu sa zakonom.

Azil trenutno ima jedanaest zaposlenika.

-Tako je, imamo veterinarskog tehničara, kućnog meštra, glavnog timaritelja, referenticu za administrativne poslove koja je na porodiljnom dopustu, a ostalo su timaritelji.

U više navrata se u javnom mijenju govorilo o tome kako su plaće i koeficijent plaće timaritelja veći od dohodaka odgajateljica u vrtiću, posebno je to isticao gradski vijećnik Maro Kristić, a na istu temu se na prošloj sjednici GV nadovezao i predsjednik GV Marko Potrebica. Možete li nam reći koliki je osobni dohodak timaritelja?

-Ne znam koeficijente osobnih dohodaka odgajateljica u vrtićima pa ne mogu uspoređivati, netko može reći da su timariteljima velike plaće, ali je činjenica da je u zadnjih godinu dana iz azila pošlo šest ljudi. Može bilo tko doći i vidjeti kakav je to posao, sad ćemo raspisati još jedan natječaj za timaritelja, pa se ljudi mogu javiti.

Radi se po svakakvim vremenskim uvjetima, nema blagdana, subote, nedjelje, radi se smjenski..Vidio sam komentare kako su boksovi klimatizirani, temperatura je određena zakonom, koji moramo poštovati. Dođe veterinarska inspekcija, a mi nemamo klimu, a gore su temperature zimi sedam do deset stupnjeva manje nego u gradu, možete li misliti kako je to…Često se sve zaledi. Imamo solare, tankove za vodu, a cijevi se smrznu, pa imamo i dane kada nemamo vode. Gore ne rade samo “šetači” pasa, kako ih se naziva, oni su i treneri, prolaze obuku za rad s psima, kako bi ih socijalizirali. Oni ih i hrane i šetaju, vode veterinaru, čiste boksove, to je puno širi posao nego što se smatra.

Timaritelji su podijeljeni po smjenama, dva dana u tjednu imaju slobodno. Smjene se, kaže Lazarević, određuju jednom mjesečno.

Ana Ivelja je iznijela komunalni problem Grada na svojim leđima. Slušali smo nekidan i na sjednici GV koliko je svi hvale, poglavito gradonačelnik Franković.

-Naknadno sam počeo pratiti u situaciju, vidio sam snimke sa Žarkovice, što se gore sve događalo…To nisu bili uvjeti za život, bilo je bolesnih pasa, u svakakvim stanjima, nisam bio nazočan pa ne mogu komentirati previše, ali mogu sadašnje stanje, a ljudi koji su vidjeli i jedno i drugo, kažu, citiram: “Ovo je sada Hilton”.

Gradonačelnik je nekidan spomenuo kako je u planu i hotel za pse, koji bi mogao financirati azil. Kad će se to realizirati?

-Vidio sam da je ta ideja jako dobra stvar, za rasterećenje proračunskih sredstava, a takvih objekata fali u cijeloj Hrvatskoj, ne samo u Dubrovniku. U našoj županiji ima 14 000 registriranih pasa. Koliko tih ljudi mora organizirati njihov smještaj kad idu negdje na putovanje? Već idućeg tjedna dolaze nam geodeti da vide konfiguraciju terena i da vidimo koliko bi prostora mogli dobiti za to. Sukladno tome ćemo vidjeti koliko bi imali smještajnog kapaciteta. Kad se uredi teren, to će ići jako brzo.

Lazarević navodi kako gotovo svakodnevno primaju upite o privremenom smještaju pasa i čuvanju, ali nisu registrirani za tu djelatnost dok se hotel za pse ne izgradi.

-Mislim da će ta investicija sama sebe isplatiti kroz dvije do tri godine i preuzeti dio troškova azila.

Dovodite i trenera pasa na Grabovicu. Mogu li naši sugrađani dovesti svoje pse da se obuče, kako to funkcionira?

-Tako je, dolazi sljedeći tjedan. On je primarno tu zbog edukacije naših zaposlenika i ono što je dobro jest da naši zaposlenici kada završe tu edukaciju mogu učiti dalje, oni mogu prenositi dalje svoje znanje. U budućnosti ćemo možda održati i neki mali seminar na koji mogu doći svi zainteresirani koji žele naučiti raditi sa svojim psima.

Počeli ste izvoditi pse iz azila u šetnje gradom. Kako je to prošlo?

-Odličan je odaziv, ali ne možemo ići sa svim psima vanka odjednom. Ljudi nam se javljaju preko društvenih mreža i mailom, kako bi ih šetali, pa moramo nekada stopirati broj i zamoliti ih da pričekaju sljedeću nedjelju.

Ravnatelj skloništa je pozvao naše sugrađane da dođu u azil, pogledaju kako sve izgleda, prošetaju pse.

-Imamo dosta i volontera, neki su gore gotovo svaki dan. Ni sam nisam mogao vjerovati koliko je ljudi angažirano oko toga. Super jedna priča, stvarno. Naša su vrata otvorena svakoga dana od 10-16 sati, a ako se dogodi i koje udomljenje- nitko sretniji od nas.