Predsjednica čakovečke udruge Azil Prijatelji Čakovec, Aleksandra Hampamer napisala je svoje viđenje situacije na Žarkovici, ponukana vlastitim iskustvom. Njezinu objavu prenosimo u cijelosti:
“Slobodno možete podijeliti, ja ću pisati i gradu Dubrovniku s zahtjevima koji se meni čine najhitnijima u ovom trenutku te im ponuditi svo svoje iskustvo i znanje stečeno kroz sve ove godine. Tekst je poduži, ali neka vam ne bude teško pročitati.
Na današnji dan prije 10 godina dogodilo se nešto što je obilježilo evo ovih proteklih deset godina mog života. Nešto što je postalo moj blagoslov i moje prokletstvo.
I ne, nisu ovo fotografije od proteklih dana toliko spominjane Žarkovice, ovo su fotografije iz našeg azila otprije 10 godina.
Taman u to vrijeme napravila sam nešto što je gotovo nezamislivo da napravi jedan zaštitar u svijetu zaštite napuštenih životinja protiv drugog zaštitara. I danas se pitam da li sam mogla drugačije. No i danas mi je jasno kao i tada da sam mogla napraviti samo dvije stvari – otići nakon 5 godina volontiranja u azilu ili napraviti što sam napravila, podnijela kaznenu prijavu protiv tadašnjeg vodstva azila.
Sjećam se kako sam dva dana potpuno paralizirana sjedila u svojoj dnevnoj sobi i na papir stavljala sve pluseve i minuseve. Tada me već tadašnje vodstvo izbacilo iz udruge te zabranilo dolazak u azil jer sam nakon 5 godina volontiranja počela pitati neka pitanja.
Učinili su to na zakonski ilegalan način pa je sljedeća legitimna skupština vratila mene u azil i uskoro me i postavila predsjednicom udruge. Da sam otišla, oduvijek bih imala na svojim leđima osjećaj suučesništva u onome što se tada događalo u našem azilu.
A događalo se sljedeće – novci koji su tada uglavnom dolazili od donatora su se nenamjenski trošili. Ne toliko da bi išli u nečiji privatan džep iako je i toga bilo, već se na crno plaćalo jako puno toga kako bi se uštedjeli novci za pse kojih nije nikad bilo dovoljno. Oštro sam se tome usprotivila jer je to bilo protuzakonito.
Ti ljudi koji su tada vodili sklonište bili su tamo po 16 sati svakog dana. Ruke bih stavila za njih u vatru i svima bih rekla da rade krvav posao. I radili su ga. Dok sve to skupa nije postalo prevelik zalogaj za njih. No, ni tada nisu stali. Nisu potražili pomoć. U skloništu se gomilalo sve više pasa, sve više smeća, sve više propalih donacija jer nisu bile adekvatno uskladištene i počelo je ono što se jasno i glasno treba nazvati pravim imenom – zanemarivanje životinja. Iza njih je bilo 10 godina vođenja azila u kojih 10 godina su dali sve od sebe, maksimum svojih mogućnosti, bili u blatu, na kiši, na suncu, na vjetru, čak i spavali tamo kad je recimo grmilo kako bi se psi osjećali sigurni. Ali jednom u tim uvjetima pregoriš, jednom više ne možeš dalje ma koliko htio.
No, kad je Snjeguljica, malena čupava kujica, neću je nikad zaboraviti, došla s ranama po leđima od napada drugih psa, uvaljana u blato, sva mokra, a oni su je stavili u karantenu i tri dana nisu ništa poduzeli dok ja nisam došla za vikend i vidjela je kako se trese od bolova i infekcije, znala sam da ovo više nikud ne vodi i ako nećemo krenuti raditi kako treba, onda bolje da ne postojimo.
Nakon preuzimanja azila, očistili smo 10 kamiona smeća, 10 cm mišjih govana i govana od štakora u karantenama, zelenu vodu punu punoglavaca koju su psi pili, mnoge kujice za koje je bilo upisano da su kastrirane, a poslije su imale štence u skloništu i da dalje ne nabrajam… I da, bili smo dužni 680000 kn duga Poreznoj upravi na neopravdano podizanje novaca s računa zbog čega je postojeća udruga tada na kraju otišla u likvidaciju.
U sljedećem ću postu pokazati kroz slike što smo sve napravili te i sljedeće godine da azil dovedem u red.
No, danas pišem ovo jer se moja obljetnica od 10 godina vođenja čakovečkog skloništa poklopila s tužnim slikama sa Žarkovice i sa situacijom koja je prilično slična onome što se 2012. događalo nama, s jednom razlikom – mi smo 2012. već bili registrirano sklonište, a inspekcija je tada mnoga skloništa registrirala samo da dobijemo registrirane objekte jer se masa tih pasa nije imala kamo izmjestiti. Pa čak i skloništa koja nisu imala do kraja adekvatne uvjete poput našeg.
Ne pišem ovo da bih na bilo koji način napala ikoga, a ponajmanje Sandru. Gledajući naše fotografije iz 2012. suze mi teku niz lice jer sam se sjetila što se tada sve događalo. Suze su mi tekle niz lice i neki dan kad su odvodili pse za Žarkovice i kad sam vidjela ono malo od uvjeta koji su trenutno tamo. I moja je prva javna reakcija bila „Grad Dubrovnik je kriv.“ I to je i danas moja prva konstatacija. Grad je 20 godina puštao samu ženu, Sandru Sambrailo i ponekog djelatnika ili volontera da brine o svim napuštenim životinjama na brdu Žarkovice, u uvjetima koji su strašni kako za nju tako i za te pse tamo. Na mjestu gdje sunce ljeti peče preko 40 C, gdje pušu bure i odnose i ono malo što imaju, gdje nema struje ni vode, niti se isto može tamo dovesti. Ej, ljudi – tamo nema ni struje ni vode. U 21. stoljeću! A gore živi jedna žena i 250-300 pasa.
Da, Sandra Sambrailo je heroj. I rekla sam joj to mnogo puta, rekla sam joj to i prije neki dan. Ali isto tako sam joj rekla da to mora prestati. Žarkovica nema uvjete da bude sklonište za životinje niti će ih ikada imati. Svako daljnje skupljanje životinja gore znači hordanje.
I zato, u ovom trenutku, poštujući cijeli njezin rad svih tih 20 godina, molim nju, a potom i grad.
Sandra, molim te poštuj rješenje koje si dobila od veterinarske inspekcije i prestani uzimati nove pse. I molim te omogući udrugama za zaštitu životinja da preuzmu na oglašavanje pse sa Žarkovice kako bi se što veći broj pasa što prije udomio jer u ovom trenutku niti jedno registrirano sklonište u Hrvatskoj ne može preuzeti pse u tom broju na svoju skrb.
Grad Dubrovnik molim najhitnije da:
1. Zaposli minimalno 4 djelatnika na određeno od čega po dva u svaku smjenu kako bi se Žarkovica očistila, kako bi životinje primale redovitu skrb svakog dana i kako bi se koliko toliko popravili uvjeti, a Sandra odmorila.
2. Da hitno provede dezinsekciju cijelog azila tretiranjem protiv krpelja te napravi isto i u tampon zoni oko azila kako bi se zaustavila invazija krpelja u azilu
3. Da na teren dovede i plati veterinare koji će na licu mjesta pregledati sve pse te napraviti zdravstvene kartone svih pasa kako bi se znala kompletna anamneza za svakog psa zbog udomljavanja te da se napravi popis pasa kojima treba hitna veterinarska skrb koja može biti i dugotrajna, a koji bez toga nisu za udomljavanje te da im se ista skrb pruži i plati
4. Da osigura profesionalne fotografe koji će uz pomoć djelatnika fotografirati sve pse kako bi se svi psi uveli u evidenciju i oglasili za udomljavanje
5. Da osigura redoviti odvoz otpada s prostora Žarkovice
6. Da osigura odvoz lešina u roku 8 sati od uginuća
7. Da osigura nekoliko kontejnera u koje će se smjestiti hrana te urediti privremeni prostori za pregled životinja i kakav takav ured.
Nakon ovih najhitnijih radnji, Grad Dubrovnik treba u najkraćem mogućem roku pristupiti izgradnji azila za napuštene životinje a koji se vjerujem može izgraditi u roku od 6 mjeseci do godine dana ukoliko postoji politička volja, a sredstva vjerujem da postoje.
Svoje kolege iz ostalih skloništa i udruga za zaštitu životinja molim da vide ima li volontera koji bi mogli otići dolje na tjedan, dva da se pomogne u svemu i što je najvažnije čim prije poslikaju i oglase sve životinje koje su tamo.
Kao što smo svi stali uz životinje u Gunji, kao što smo svi stali uz životinje u Petrinji i okolici, sad je vrijeme da svi stanemo uz životinje na Žarkovici bez obzira što se niti Gunja niti Petrinja ne može mjeriti s mogućnostima koje ima Grad Dubrovnik, a o zakonskoj obvezi da i ne govorim. Nadam se iskreno da su i oni sa svime ovime naučili svoju školu i da se problem ne može gurati pod tepih godinama dok ne eskalira na način na koji je eskalirao.
I na kraju, draga Sandra, oprosti mi na mojoj otvorenosti, oprosti mi što nemam dlake na jeziku, oprosti mi što možda u ovom trenutku vidim više i dalje. Sve je to za tvoje dobro i dobro tih pasa tamo.”
