Marijana Vištica imala je 1991. godine svega 5 godina. Njen brat Mario Mandić, heroj obrane Dubrovnika, poginuo je zajedno s Ivom Boticom, Mihom Klečkom i Perom Nenadom 12. studenoga u Komolcu.
Status na Facebooku Marijane Vištice posvećen je njezinom bratu Mariu koji je život položio za Hrvatsku. Prenosimo ga u cijelosti:
Neki će misliti možda da sam luda, ali ti i ja dobro znamo za naše “razgovore” u ove dane sjećanja oko tvoje obljetnice smrti. Nisam te upamtila kao brata, ali sam te upoznala kao vojnika.
S time ću živjeti zauvijek,od riječi tvojih suboraca o tebi. Tvoja hrabrost njima je vazda na usnama,a ja ću to pamtiti vječno!
Bila sam mala,ne sjećam se puno,znam da si me jako volio,odrasla sam s tim osjećajem.
Sada sam ti velika, odrasla sam u ženu, u majku četvero malih Hrvata sa velikim srcem za tebe i domovinu.
Učim ih, ali po istini, ne po povijesti “velikih” koji danas vladaju,već po istini tvoje ratne braće koji su se borili diljem tvoje ljubljene domovine i koji su prošli pakao u domovini tvojoj al u njoj nažalost još raja ne vidješe.
Jer vidiš ti sa neba kako laži vješto podmeću narodu tvome, misleći da smo slijepi od boli. Ali, istina je vazda bistra i jedra i iznad je onih koji lažu o vama.
Učim svoju djecu, jer u knjigama ne piše puno. Učim ih da ste se branili a ne napadali, da ste ljubili a ne mrzili, da je pobIjedila ta ljubav i krunica u rukama, a ne puške i bombe kojih ste ionako za obranu premalo imali.
Što oni drugi svojoj djeci pričaju ne znam, ali moja djeca,iako mala,znaju svu istinu.
I ponosni su brate na te,možda definicijom i ne znaju što ponos znači,ali vidim u njihovim očima da oni to osjećaju.
I nadam se da si ti na nebu ponosan zbog toga, jer tvoja čestitost i domoljublje su ostali nama na ponos,i zemlji našoj za koju si se borio.
Nisam danas mogla ići u Dubrovnik na mjesto gdje si poginuo,i ti dobro znaš zašto je to tako.Sestra tvoja i moja ponijela je pola moga srca na to mjesto,a ono drugo pola sam ponijela na tvoj grob uz svijetlost svijeće .Prvi put u životu sam ti kupila crvenu svijeću,pomislila sam ,kad vidiš kako ćeš se iznenaditi.
Dosad je uvijek bila bijela,da plamti za tvoju mladost,danas je crvena,da znaš da moja ljubav prema tebi plamti i da ti obasja cijelo nebo.
Kao u onoj pjesmi, “crvena ko ljubav,što ne prestaje”.
Kad večeras padne noć, kad skupimo se za molitvu,pričat ću opet svojoj djeci o tebi.
Nije da im imam ispričati neku finu bajku sa sretnim završetkom, ali pričati ću im roman tvog života prema istinitom događaju.
Djeco..bio jednom jedan hrabri vojnik, koji se nije bojao neprijatelja jer branio je svoje, koji je dao svoj život da bi njegova sestra svojoj djeci u slobodi mogla pričati priče za laku noć.
Sjetim se priče i filma “Hrabro srce” i trenutka kad je braneći svoje, takav heroj poput tebe brate, pred vlastitu smrt pred neprijateljem povikao svoju zadnju riječ a ona je glasila ” SLOBODA”.
Onoliko koliko znam o tvojem kraju života, nisi povikao tu riječ,ali krik tvoga srca riječju SLOBODA rastvorila je nebo da te primi k sebi.Tako ja to vidim, i tako zamišljam i osjećam.
Večeras ću, neka čuju svi, povikati na sav glas tu svetu riječ “sloboda”,neka se rastvori nebo zbog tebe još jednom,a ti puhni odozgor u crvenu svijeću,da plamen zatitra,da znam da si čuo, kao i sve do sad o čemu sam ti pričala.
Voli te tvoja mala sestra!
