Današnji dan, 14. studenog 1991. peti je dan bez prekida opće opasnosti. Dubrovnik pod uzbunom, granatiran danima, na ključnim točkama poginuli branitelji, mrtvi civili, među kojima i djeca.

Kiša je neumorno padala.

Tog se dana na brod Slaviju ukrcalo 4000 Dubrovčana. Žene, djeca, bolesni i nemoćni, stari i 63 ranjenika. U gradu više nije bilo lijekova, hrane sve manje, uvjeti života su postali nemogući. Mnogi su branitelji ukrcali svoje obitelji na taj brod, kako bi mogli braniti grad bez da misle gdje su i što se događa s njihovim bližnjima.

Ukrcavali su se ljudi na brod šutke, djeca su plakala. Žene i starci se okretali da još jednom vide grad. Nekima je palo na pamet hoće li ga ikad više vidjeti, hoće li to biti posljednje zbogom onima koji su ostali. Tisuće ljudi na brod koji ima kapacitet za 900 osoba. I krenuo je, pod kišom, ogromnim valovima, ljudi su u Gružu mislili kako će se prevrnuti. Nije bilo mjesta i paluba je bila prekrcana, stajala su djeca i žene u kiši, držeći se za ogradu. Mnogi su povraćali i to jedni po drugima.

Brod je skrenut za Zeleniku. U Crnu Goru u kojoj se JNA popela na brod, a sve muškarce starije od 16 godina izveli u luku. Bili su to mahom naši ranjenici, njih šezdesetak i pokoje dijete od 16, 17 godina. Gurali su ih i maltretirali, a na brodu udarali naše trudnice, lupali nogama, vrijeđali. S obale se kroz zvučnik čulo: “Crveni krst Crne Gore vas poziva da se iskrcate i spasite:” Neki su se i iskrcali, oni koji su porijeklom bili iz tih krajeva, napustili su brod. Sva je sreća bila kako su Talijani, promatrači bili na tom brodu, pa se nije dogodilo kakvo veće zlo.

Cijelu noć je brod bio u Zelenici. Ujutro je ponovo krenuo na svoj put, ljudi su se masovno htjeli vratiti doma, u Dubrovnik. Jer im je već bilo svega dosta. Uhvati vas jedan osjećaj bijesa i nemoći jer netko drugi određuje gdje ćete, kad ćete i kako, u vašem gradu, vašoj državi. I to oni koji su poubijali vaše sugrađane, prijatelje, djecu. Nisu dali Slaviji u Dubrovnik, nisu ni na Korčulu. Nevrijeme nije jenjavalo. Na brodu se rodilo dvoje djece i jedan je čovjek umro.

Putovala je tako Slavija, sa svojim tužnim putnicima dalje. U dnu broda bio je veliki kontejner prepun smeća koji je širio nesnosan smrad.

Slaviju je negdje pred Splitom pogodila i topovnjača, ali ubrzo je oštećenje sanirano zahvaljujući posadi.

Brod je pristao napokon u Puli, otvorila su se vrata i u ionako pretrpan brod nahrupili su novinari svih svjetskih postaja. Pitali što se događa s gradom, s Dubrovčanima koji su ostali. Majke i žene su u suzama, iscrpljene pričale kako su im muževi ostajali čuvati dom i grad. Kako se u Dubrovniku umire, kako ništa ne ostaje iza njihovih razaranja, kako nam gađaju bolnice i rodilišta.

Kiša je i dalje lijevala, dva dana kasnije. Prvo su s broda iznijeli bebe, pa tijelo starijeg čovjeka koji nije izdržao put, potom ranjenike.

Ne ponovilo se nikome i nikada.