Do proljeća 1991, srpske postrojbe su se već organizirale u nekoliko mjesta u istočnoj Slavoniji. Baza im je bila u Borovom Selu, u kojem je živjelo pretežno srpsko stanovništvo. Od 15.listopada 1991. Vukovar je pao u potpuno okruženje. JNA je uspjela probiti crtu obrane na području Mitnice, južnom dijelu naselja Lužac, ulici Sajmište i Trpinjskoj cesti. Vodile su se žestoke ulične borbe. Svi položaji tučeni su topnički, tenkovski, minobacački, raketirani iz zraka.
Dana 16. studenog, pali su Nijemci. 18.studenog, Vukovar se još branio. Branitelji su i dalje pružali otpor i pokušavali proboj.
Osamdeset sedam dana opsade od strane JNA i srpskih paravojnih formacija koja je završila velikim razaranjem grada na Dunavu, progonom stanovništva i ubojstvima Vukovaraca. Pojedini Srbi koji su se u skloništima skupa s Hrvatima skrivali od granata počeli su prokazivati branitelje i članove njihovih obitelji. Po cijelom gradu ljudi su strijeljani, najveći zločin se dogodio nad ranjenicima iz vukovarske bolnice, braniteljima i civilima kojih je 200 identificirano na Ovčari. Imali su od 16 do 72 godine.
Postoje još neke masovne grobnice, o kojima Srbi i dalje šute.
Velik broj branitelja je završio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, gdje je jedan dio branitelja ubijen, a ostali su razmijenjeni. Najmlađa žrtva silovanja imala je svega 6 godina, najstarija 80.
Gotovo cijeli grad je u razaranju bio srušen, svi objekti, crkve, kultrno povijesni spomenici.
Agresor je bio jači, sto puta naoružaniji, imali su tko zna koliko više granata, mina, tenkove i zrakoplove. Ali, Vukovarci su branili svoj dom, svoje obitelji, svoje roditelje i svoju djecu. Hrvatsko srce je izdržalo više mjeseci strašne napade rušilačke JNA. Žrtvovali su svoje živote.
Ono što se dogodilo u Vukovaru nezapamćeno je. Snaga ljubavi njegovih ljudi, prema obitelji i domovini je nemjerljiva.





















