TATA JE TATA DUBROVNIK: Dvije tisuće kilometara, četiri dana, a vrijedilo je svake sekunde

296
Dubrovačke “Tate” pomažu još od svog osnivanja svima onima u potrebi. Posebno su zaslužni za pomoć mnogim obiteljima u Banovini koju je pogodio potres. Nakon sudjelovanja u vukovarskoj Koloni sjećanja pomogli su dvije vukovarske udruge, a potom ponovo, po tko zna koji put posjetili i Banovinu. Jedan od Tata, Ivica Hajdić zahvalio se svima na podršci i donacijama, a njegov Facebook status prenosimo u cijelosti:
Zbog svih dobrih i plemenitih ljudi koji su nam i ovaj put pomogli, i koji još uvijek pomažu u obnovi Banovine, htjeli bi se kao grupa javno zahvaliti svima, budući da su donacije išle direktno preko naše grupe i jedan dio indirektno preko nas, da se zna da je pomoć došla na pravu adresu, onima koji zaista trebaju našu pomoć.
Veliko hvala na izdašnim donacijama i poklonima za ovu našu petnaestu misiju na Banovini: Bratstvu sela Močići, Folklornom ansamblu Linđo i Općini Mljet. Veliko hvala mljetskoj osnovnoškolskoj djeci koja su nam uručila Adidasove nogometne lopte koje su posebno uveseljavale djecu diljem Banovine.
Hvala i našim dragim prijateljima na izdašnim donacijama : Hrvoju Bubalu, Josipu Šljuki, Luku Musladinu kao i Mihovilu Šuljku koji je izradio više kamenih ploča sa natpisom i simbolom „Tata je Tata Dubrovnik“ koje smo uručili svima onima kojima pomažemo da znaju da smo uvijek uz njih.
Veliko i iskreno hvala upućujemo direktoru hotela International Vladu Leku, možemo slobodno reći našem prijatelju, koji nas od prvog dana podržava, ali i svima vama dragi prijatelji koji nas s vašim donacijama potičete da se ova priča nastavlja i dalje. Za ovu našu misiju pomoći u koju smo ovaj put uključili i neke vukovarske udruge skupljeno je čak pedesetak tisuća kuna.
Nakon Vukovara i financijske pomoći udrugama ovog grada za djecu s poteškoćama u razvoju „Tko se boji sutra još“ i udruge koja brine o osobama sa intelektualnim oštećenjem „Golubica“, u kasnim večernjim satima nastavili smo naše putovanje prema selu Stančići, do obitelji Cigrovski.
Na pretužnu priču „Čuvat ću mamu i seku“ o šestogodišnjaku koja je prije par dana emitirana u emisiji „Provjereno“ nismo mogli ostati inertni. Kroz maglovite šume vodila nas je vijugava cesta do male trošne kućice iz koje je sramlježljivo žmirkalo svijetlo. Tamo nas je čekala trudna mama Martina koja iščekuje svoju djevojčicu koja nažalost nikada neće upoznati svoga tatu koji je tragično preminuo prilikom pada s krova, ostavivši iza sebe trudnu ženu u teškoj ekonomskoj situaciji i šestogodišnjeg sina Darka, čija nas je priča i zaštitnički stav prema mami i budućoj sestri posebno dirnula.
Bez puno riječi tužna žena koju prvi put vidimo, plače i grli nas redom i iskreno se zahvaljuje na svemu. U takvim trenucima čovjek shvati koliko je važno biti čovjek prema čovjeku i kako nas tužna sudbina u trenu poveže sa totalnim neznancima. Njena nas je životna priča i sudbina doslovno skamenila i dodatno ujedinila u namjeri da joj i dalje pomažemo. Osim financijske pomoći dogovorili smo i neke daljnje akcije za ovu obitelj.
Ostavljamo ovu tužnu obitelj i bez riječi se krcamo u kombi ispunjeni nekom tugom i prazninom koju dodatno produbljuje kasna i maglovita kontinentalna jesen.
Ranom zorom krećemo prema Banovini na dogovorene adrese naših dragih ljudi kojima pomažemo ovaj put najviše financijski. Prva postaja je selo Graberje i obitelj Kožuh gdje nas čeka naša uvijek vesela i nasmijana baka Kata, koja nas grli i ljubi sve redom, jer smo uz nju i njenu obitelj od prvoga dana kada je zatreslo, kada su Andrija, Mirko i Damir prvi put donjeli pomoć.
Naše putovanje nastavljamo prema selu Strašniku i našim dragim prijateljima obiteljima Prašnjak i Šubić. Upravo se obitelji Šubić obnavlja kuća preko naših članova i prijatelja, a koji su nas i ovaj put, zajedno sa četrnaestoročlanom obitelji Prašnjak kao uvijek vrhunski ugostili. Riječ je o zaista toliko dragim, dobrim ali i jako skromnim ljudima koji se vrijedno i hrabro bore kroz sve životne nedaće, tako da je zaista svaka vaša kuna i svaka vaša donacija upućena u prave ruke dragi prijatelji. Posebno je bio sretan naš mali mezimac mali Filip zvani „Fićo“ koji je dobio na dar nogometnu loptu s jednog humanitarnog turnira kojeg su organizirala mljetska djeca.
Sljedeća je obitelj Pejaković kojima je u potpunosti srušena kuća. Budući da je riječ o obitelji čiji je jedan član s posebnim potrebama, nismo ni trenutka dvojili da pomognemo ovoj obitelji financijski ali i sa građevinskim materijalom. Uz naše drage prijatelje i velike humanitarce sa Banovine Saše Oseničkog i Danijele Ivičić dogovaramo daljnje akcije za ove obitelji.
Upravo smo na ovom gradilištu obitelji Pejaković zatekli mirnog, tihog i samozatajnog Josipa Gajdeka koji mjesecima volontira i pomaže drugima u izgradnji i obnovi Banovine.
Doznajemo kako je i njegova kuća srušena i kako treba pomoć iako je ne traži, iako ima petero djece od kojih je jedno gluhonjemo. I opet uskačemo financijski i dogovaramo kupnju i donaciju građevinskog materijala.
Čovjek nas sluša i pomalo kao da ne vjeruje da ćemo to zaista odraditi, zahvaljuje se i nastavlja dalje pomagati u obnovi kuće obitelji Pejaković. I onda kad ti netko reče „ ma dosta je ljudi, dosta ste već pomogli, nemojte više!“, teško se iz toga iščupati, jer i ne želiš napustiti te ljude, jednostavno vas te tužne životne sudbine vuku da im budete na pomoći, kad ste već s druge strane sudbine, kad ste već vi taj koji može pomoći.
I na kraju ove naše priče s Banovine koja sanja sretnije dane i bržu obnovu, lijepo je bilo posjetiti Lovasiće u Letovaniću i našega Marka za kojeg smo mi u grupi posebno vezani, dječaka koji je 24 sata na kisiku. Danas obitelj Lovasić živi pod vlastitim krovom, majka Ivanka izgleda puno sretnija i opuštenija, a naš Marko, smijao se cijelo vrijeme dok smo bili uz njega.
Fotografija naše grupe i naš znak “Tata je Tata” Dubrovnik stoji na zidu njihove kuće koji je rezerviran za one njima najbliže i najdraže ljude. Čovjeka ispuni ponos i neopisiva sreća. Ne treba čovjeku veće ni bolje nagrade nego to jedno malo, a tako veliko simbolično ” hvala”. To je najveće hvala od svih hvala na svijetu. Kad znaš da si nekome pomogao kad mu je bilo najpotrebnije.
Dvije tisuće kilometara iza nas. Četiri dana na putu. Ali, vrijedilo je svake sekunde. Vrijedilo je zbog svih onih dječjih osmijeha. Vrijedilo je i opet bi ponovo svi i sve ponovili, ma ne ovu, nego svaku našu akciju.
Hvala vam dragi ljudi na podršci, kroz ovu lijepu priču s Banovine vi nas nosite i vodite, vašim srcem, donacijama i podrškom. Vi ste oni koji dajete nadu, koji vraćate osmijeh i koji gradite živote ovih ljudi. Iskreno vam hvala na svemu.
Njihova su praskozorja danas toplija i sretnija upravo zbog vas…

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *