Tate ne staju. Oni neumorno pomažu obiteljima diljem Lijepe naše. I ovu njihovu priču prenosimo, jer je jednostavno morate pročitati.
Nećemo vam pričati o obnovi koja tapka na mjestu, nećemo vam pričati ni o razočaranim ljudima koji su se uzdali u sustav, a uglavnom su prepušteni sebi i pomoći dobrih ljudi koji sve rjeđe dolaze.
Životi ovih dragih ljudi prolazi između zaboravljenosti i nade koja polako nestaje, čekajući nova proljeća, ljeta, jeseni i zime u kontejnerima u kojima je zimi prehladno, a ljeti prevruće.
Nećemo vam pričati niti o razočaranosti i tuzi koja se jasno odražava u njihovim očima, jer znaju da su ostavljeni na vjetrometini polusrušenog života sakrivenog između gomile administracije, smjene ministara, sve skuplje obnove usljed porasta građevinskog materijala, između inertnosti i bezidejnosti sustava koji proždire tužne živote i sudbine ljudi s Banovine koji su umorni od svega.
Zbog svih vas koji nas nosite i podržavate, kao uvijek ćemo se osvrnuti na sve one kojima smo pomagali ovaj put, kako biste znali da pomoć kao uvijek ide u prave ruke.
Prvog dana smo posjetili naše drage prijatelje kojima pomažemo od prvog dana potresa, babu Katu, Šubiće, Prašnjake i Lovasiće kojima smo odnjeli Uskrsne poklone za djecu i financijski pomogli da imaju makar za Uskrs. Drugi dan je predviđen za obitelj Pavlović iz Kutine ali o tome ćemo vas izvjestiti sutra.
Ovaj put smo odlučili sa nešto više financijske pomoći podržati vrijednog Josipa Gajdeka koji je inače dobrovoljno pomagao ljudima širom Banovine a inače je otac četvero djece od kojih je jedno gluhonjemo a kojemu je kuća u potpunosti stradala.
Za djecu s Banovine ukupno smo odnjeli četrdeset malih uskrsnih poklona, koja su djeca puna zahvalne skromnosti s oduševljenjem prihvatila.
Naš Josip Šljuka ( koji nam se ovaj put pridružio na putu ) inače hrvatski branitelj, ali prije svega plemeniti čovjek opet nam je donirao svoje prelijepe brodiće za obitelji koje smo obilazili.
Kamene ploče s natpisom Tata je Tata Dubrovnik , donirao nam je naš prijatelj Mihovil Šuljak kojemu se kao i svima vama koji ste nas pomagali i pomažete, iskreno zahvaljujemo.
I na kraju našeg prvog dana išli smo do obitelji Rogošić koje smo za ovaj naš posjet stavili u prioritetnu obitelj kojima ćemo ovaj put najviše pomoći jer im je kuća zaista teško stradala. Tata Marin je mladi čovjek vedrog duha i nasmijan, koji želi ostati tu, koji je vrijedan i ima zlatne ruke tako da sam sebi obnavlja kuću.
Zahvaljujući dubrovačkoj ekipi Škerac ( još jednom veliko hvala Ivani, Zoranu i Karlot) za ovu obitelj sa dvoje djece uručen je poklon bon od 15 000 kn od čega su kupili kompletan namještaj za kuću koja se adaptira.
Dok tata Marin radi, mama Maja brine o djeci, ( preslatka Marija i genijalni Noa koji imao više operacija na oku, i koji je na jedno oko gotovo slijep) su draga i topla djeca o kojima bi vam mogao toliko toga napisati i reći, ali sve se može sažeti u jednu rečenicu :” Zaslužili su svu sreću svijeta i ova pomoć zaista ide u prave ruke”. Ova iskrena djeca koja su nas cijelo vrijeme grlila ( mala Marija koja nas prvi put vidi u životu) skočila nam je u naručje i redom nas grlila i ljubila.
Eto to je ta nagrada, taj trud, taj smisao i ta svrha našeg putovanja. Ta iskrena dječja zahvalnost koja je zaista neprocjenjiva..
Tata je tata Dubrovnik
