Hrvatska rukometna reprezentacija na parketu je ostavila dušu i srce. Osvojili su broncu i jasno i glasno izrazili želju koga žele na dočeku u glavnom hrvatskom gradu. Žele Marka Perkovića Thompsona, jer su njegove pjesme pjevali nakon svake dobijene utakmice, jer su ih te pjesme pratile u svlačionicama i autobusima. Jer ih te pjesme vežu uz ljubav prema domovini i sveti Domovinski rat. Jer sportaši biraju srcem i prema emociji.

I onda im na put stane jedan Tomislav Tomašević, a razlog uvijek isti..onaj kad domoljublje nazovu fašizmom, baš kao u Thompsonovoj pjesmi. Presuda je pala- po svjetonazoru. Pa onda one floskule tipa “gradonačelnik svih građana” naglo padnu u vodu.

Ovo nije priča o Thompsonu i nije važno slušate li ga ili ne. Ovo je priča o igranju moći i o ljudima koji misle kako imaju pravo odlučivati o tome što je dopuštena emocija, a što nije. Čega se dopušteno sjećati, a čega ne. Jer, kako je moguće da se Možemovci, na čelu s Tomaševićem sjećaju jugoslavenskih zastava pa njima mašu po zagrebačkim trgovima? Kako je moguće da nemaju problem s ikonografijom režima pod kojim su ljudi ubijani na Daksi i završavali na Golom otoku? Pod kojim su ubijani u Domovinskom ratu? Kako Tomaševića i Soroševe ekipe i medije ne smetaju LGBT parade? Nemaju problema s takvom vrstom agresivnog aktivizma u javnom prostoru, porukama koje se guraju svima, uključujući djecu? Kako je moguće da je sve ne samo dopušteno, nego i poželjno, osim vjere i domovine?

Možete vi to nazivati antifašizmom. Ali, to se zove jednostavno-licemjerje.

Tomaševiću, od tebe su samo gori oni koji su za tebe glasali.