Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik  i Galerija Flora sa zadovoljstvom Vas pozivaju na otvorenje izložbe Stanislava Habjana, My brother is watching me, 13. svibnja 2023. u 20 sati u Galeriji Flora. Izložba se može pogledati do 23. svibnja svaki dan od 10 do 12, te od 17 do 21 sat.  Izložba se može pogledati i u drugim terminima ako su vrata Florinog doma otvorena, te najavom  na galerijaflora.dbk@gmail.com.

AUTENTIČNI ESPERANTO 

Godina je 2023., mjesec je svibanj, grad je Grad, a Galerija je Flora, što znači  cvijet. Na pločniku ispred ulaza, u košulji na cvjetove, izvodim svoje pjesme kao  srednjovjekovni dubrovački trubadur. O svakoj od pjesama mogu ispričati dodat nu priču, a sve te priče, kao i cijela izložba na koju prolaznike tim performansom  upućujem, moj su stvarni život. Dokumentirano iskustvo sina, roditelja, prijatelja,  umjetnika… Now, who’s gonna give that Minstrel Boy a question? Who’s gonna  start a communication?

— Stanislav Habjan

Već i ovo pozivno obraćanje upućuje na jezik te komunikacije. Na sadržajnoj  razini to je svojevrstan esperanto sastavljen od općepoznatog ikonografskog ele menta – pjesme Minstrel Boy Boba Dylana, koji sa sobom donosi asocijaciju i na  autoreferencijalnost autora i na ozračje pjesme – i Habjanove promjene završetka  stiha u kojem je coin, novčić iz izvornika, pretvoren u drugačiju vrijednost: pi tanje. Komunikacija uživo ovdje je valuta kojom se potencijalno ostvaruje i ono  neprocjenjivo: prepoznavanje, pripadnost, želja za nastavkom razmjene i nakon  što izložba završi. Time Habjan kao reflektorom osvjetljava postavljene okolnosti  i započinje svoje dubrovačke dijaloge preuzevši za ovu priliku pogodan identitet.  Drugim riječima, ispreplitanje javne i osobne mitologije sintaksa je jezika na  kojem će se odvijati razgovor između autora i publike, s nadom u oblikovanje naročitog zajedničkog narječja i njegovih nepredvidljvih rezultata.  Izložba u formatu ambijentalne instalacije zbir je raznovrsnih dijaloga i pred stavlja priče o pjesmama koje Minstrel Boy pred ulazom izvodi, no one se pri povijedaju riječima i slikama, pa ispada kako su pjesme ispričane svojevrsnim  literarno likovnim esperantom. Osim dijaloga između riječi i slike, kao čimbenici  jedinstvenosti instalacije u razgovoru sudjeluju i objekti, pa bi se moglo reći i  kako je scenografija izložbe također jedan od sugovornika. Štoviše, tu je prisutan  i autor kao domaćin prostora kojega je izložbom posvojio; u inscenaciji izložbe on ulazi u razgovor s posjetiteljima, obrazlaže ishodišta i rasplete predstavljenih  slikovno-tekstualno-objektnih dijaloga, kao i razloge koji su ih učinili važnima u  raznim razdobljima života. Ono što međusobno razdvaja cjeline izložbe, a koje  autor tek usmeno imenuje, dimenzije su života o kojima govore: Umjetnost, Djetinjstvo, Prijateljstva i suradnje, Ljubav, Magija. A ono što ih povezuje jest da su  sve izražene autentičnim vizualnim esperantom, od slikovno tekstualnih objava,  fotomontaža i plakata do gotovo inovativna završna formata, kojega bi se moglo  označiti tek opisno: pjesma u dvanaest vizuala.

Međutim, bez obzira na razna područja koje fragmentima oslikava, načelo njihova odabira autoru je uvijek isto, u djetinjstvu to je očuđenje, pa onda i  očaranost umjetnošću kao nečime za što se još i nema odgovarajuća ladica, ali  se sluti kakav će biti njezin sadržaj, a personificirana je Johnom Lennonom, pr vim važnim umjetnikom. Zatim je ta slutnja realizirana, ilustrirajući Habjanovu  umjetničku biografiju, izdvaja se njegovo sudjelovanje u umjetničkim grupama.  Misao o mogućnosti umjetnička dijaloga pretvorila se u konzumaciju, štoviše,  stvarno je prijateljstvo postalo temeljem kreativne suradnje, čitavih opusa koji  kao svoju tematsku platformu postavljaju upravo prijateljstvo, te se uglavnom i  iznose dijalogom svojih likova.

U Habjanovu slučaju umjetnost nije odvojena od stvarna života. Cjelinu Ljubavi otvara Cvjetanovićeva fotografija mladenaca Ane Marije i Stanislava, dinamična  situacija nedokučiva žanra, snimljena usput, vidi se i djelić ceste i pruga uz nju,  putovanje tek započinje, godina je 1992. Toj slici dijaloški je sugovornik pjesma, sadašnja, kojom se komentira međuvrijeme te životne veze. Uz mamu i tatu, i  djeca su umjetnici, svjedoči tome dijalog između dva rada-dara Klasje i Jakova.

Priču autor završava pjesmom prelomljenom u dvanaest vizualnih kadrova, pri čemu je svaki od njih odgovoran svome nazivu, odnosno stihu. Taj bismo  poetsko vizualan poliptih mogli protumačiti kao poruku koju autor šalje u ovom  trenutku, iz ove životne etape i s ovim iskustvom. Ili kao prvu repliku dijaloga  koji se tek otvara. Gledajući u cjelini, izložbu je moguće shvatiti kao autoportret, no s obzirom na scenografiju i prisustvo autora, preciznije bi bilo reći da je to  autorska izvedba autoportreta uživo.

Odgovarajući na poziv Minstrel Boya, kao jedan od likova u jednoj od izloženih epizoda, javljam se prvi za riječ: Tko je taj brat koji te gleda okom kroz naočale  Johna Lennona, a s kojim si u neprestanom dijalogu? Tko je taj nevidljivi čuvar,  pratitelj ili vodič, koji patrolira područjem između tebe kao motiva i tih, već  zgotovljenih, portreta? Tko predlaže kombinacije ili dijaloge između života koji  postoji i onoga što imaš u glavi? „Kombinacije“, kako kaže Jean Renoir, „koje  mogu donijeti umjetnički rad, mogu donijeti sekundu sreće, nešto jednako važno  kao i ostalo.“

— Boris Greiner