Dvadesetogodišnji Luka Morović igra u RKHM Dubrovnik, trenira i živi za rukomet već 10 godina. Svi koji smo pratili i veselili se uspjehu naših rukometaša i ulasku u najviši rang natjecanja Premijer ligu, još uvijek pamtimo vrhunske obrane, a posebno sedmeraca kada je najviše trebalo, ovog skromnog i uvijek nasmijanog mladića.

Luka, reci nam kako je sada prisjetiti se tih trenutaka? Kako si se osjećao?

– Uvijek se lijepo prisjetiti tih trenutaka i te nevjerojatne godine za naš klub, svi smo naporno trenirali i nagrađeni smo najboljom mogućom nagradom, ulaskom u najelitniji rang hrvatskog rukometa, gdje ćemo nadam se i ostati.

Luka priča kako je kao i sva djeca trenirao više sportova, ali se u nijednom nije pronašao, dok nije počeo pratiti rukometne utakmice na malom ekranu.

– Većini djece je san biti igrač i davati što više golova, ali ja sam oduvijek pratio golmane i svidjela mi se njihova uloga, najnezahvalnija pozicija, a može donijeti najveću prevagu u utakmicama. Na rukomet su isli i brojni moji prijatelji iz škole te nam je prvi trener bio Vide Vlahic, s kojim smo imali mnogo lijepih uspomena. I danas sam dobar sa momcima s kojima sam počeo trenirati, što mi je izuzetno drago. Baš smo bili prava klapa i šteta je sto nas je fakultet razdvojio jer smo bili odlična generacija, kao i na terenu, tako i izvan njega.

Sezona u Premijerki nije bajno počela, a evo kako to komentira ovaj mladi i talentirani Dubrovčanin.

– Nijedan početak nije bio lagan pa tako je i nama ova Premijer liga bila sasvim nešto novo. Možemo reći kako je ta prva sezona u Premijerci bila nedostatak iskustva igranja takvih utakmica, kao i nedostatak sreće jer smo većinu utakmica gubili sa po jedan ili dva gola razlike.

Imao si priliku trenirati kod dva vrhunska trenera, Saračevića i Ivandije. 

– Tako je i jako mi je drago zbog toga. Zlatko Saračević je došao zadnjih pet kola 2. lige i odmah nas uveo u 1. ligu, dok nas je Silvio Ivandija uveo u Premijer ligu. Iznimna mi je čast bila što su oba trenera pokazala kako imaju povjerenja u mene, prvo kod Saračevica kada me “gurnuo u vatru” sa 15 godina da branim utakmice prve lige, dok sam kod Ivandije bio “joker za penale”, davao mi je puno prilika i minutaže. Drago mi je što sam opravdao povjerenje i lijepo je kad legende rukometa misle o tebi da vrijediš. Volio bih u budućnosti da me ponovno treniraju.

Onda je nastupila pandemija izazvana infekcijom Covid-19.

– Nije bilo lako trenirati pod ovakvim uvjetima jer smo bili i bez dvorane i svega, ali se uvijek može naći način. Redovno sam svaki dan trčao, preskakao vijaču, a kad bi prijatelj došao znali bi napraviti šuterski trening, tako da ova pandemija nije mogla biti izlika da se ne ostane u trening formi.

Morović kaže kako mu je od velikih golmanskih imena uzor Omeyer i Šterbik.

– Moram navesti i mog prvog trenera golmana, Kristijana Jandela, koji me učio braniti dok sam bio dijete. Da nije vilo njega, vjerojatno ne bi bilo ni mene danas u prvoj ekipi. Drago mi je što smo sada kolege u klubu i što sam od učenika postao konkurencija (smijeh).

Što očekuješ od ove sezone?

– Isto što i uvijek, dati sve od sebe, svi to radimo. I nikad se ne predati jer ova ekipa može puno postići.