Današnji dan, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja trebamo slaviti, ali ga uvijek doživljavam, osim ponosa i s nekom gorčinom.

Dio, nažalost hrvatskih građana kaže: “Prestanite o ratu”, “Gledajte budućnost, to se dogodilo prije više od trideset godina…” Ti isti vrlo rado, zanimljivo, govore o tekovinama NOB-a. To valjda, nije bilo tako davno. Ti isti žive u ovoj zemlji koja je stvorena žrtvom hrvatskih branitelja i civila. Tim istima ne smeta zarađivati u Hrvatskoj.

To su oni koji su tih devedesetih izgubili svoju državu. To su oni koji nisu bili dotaknuti ratom. Koji nisu pokapali svoje mrtve, koji ne traže svoje nestale. To govore oni kojima nitko nije odveden u logor, to govore oni kojima nitko u obitelji nije ostao izmučene duše. Jer, rat ostavi dubok trag.

Hrvatski branitelji su se borili, protiv nadmoćnijeg neprijatelja i izvojevali slobodu Hrvatske. Ali, borili su se za drugačiju Hrvatsku. Velik dio preživjelih umro je par godina nakon rata. Dio je počinio suicid. Velika većina danas je bolesna i umiru prije vremena. Ubila ih je nepravda.

Jesu li stvarali državu u kojoj se do jučer koaliralo s Miloradom? Jesu li stvarali državu u čijem Saboru sjedi neka Anja, koja je pobjegla iz “Krajine”, koja kuka za onima koji su okupirali pa bježali iz nje traktorima? U čijim saborskim klupama sjedi neka Kekin i neka Dalija koja pita: “Zar mislite da Hrvatska pripada onima koji su je oružjem stekli?”

Jesu li stvarali državu u kojoj pojedini dragovoljci Domovinskog rata nemaju ni Spomenicu? Jesu li stvarali državu koja ovako efikasno traži svoje nestale? Jesu li stvarali zemlju koja dan danas neadekvatno ne obilježava važne bitke, čiji pijuni ne žele podići spomenik palim herojima?

Dubrovačka djeca ne znaju reći ime nijednog hrvatskog branitelja. Na Pilama i dalje nema spomenika onima koji su branili Dubrovnik i njegovu okolicu.

Sve to je naša sramota. Oni su je stvarali, a što smo mi s njom učinili? Što smo dozvolili? Dozvolili smo državu u kojoj branitelji na sebe dižu ruke, koja ih marginalizira, u kojoj ne možeš živjeti od plaće, a ni od “privilegirane” mirovine. U kojoj je dozvoljeno i čak poželjno pljuvati po našoj žrtvi. Državu u kojoj je i dalje dozvoljena zvijezda petokraka pod kojom su nas ubijali. Država u kojoj je dozvoljeno  i veličanje komunističkih zločinaca, ali nije hrvatski pozdrav. Država koju vode oni koji Hrvatsku nazivaju slučajnom državom i koji su imali sinkope i anemiju kada ju je trebalo braniti. Imamo državu u kojoj su bez da su ikoga pitali ukinuli domaću valutu.

Državu u kojoj živi narod kojeg sve to boli, a i dalje šuti.

Dragi hrvatski branitelji, oni koji još žive među nama, sretan vam vaš dan. Iako nemate državu kakvu ste sanjali i kakvu ste zaslužili.

Onima kojih više nema neka je vječna slava i hvala. Počivali u miru Božjem.