Udruga SJP Grof Dubrovnik čuva sjećanje na svoje hrabre pripadnike. Njihovo sjećanje na Antonia Žaknića koji je poginuo na današnji dan 1992. prenosimo u cijelosti:

Antonio Žaknić (14. prosinca 1966. – 23. srpnja 1992.)

Antonio Žaknić od 1. studenog 1991. bio je pripadnik SJP Grof, Dubrovnik.

“Živjelo se drugačije nego danas. Nije puno izlazio. Više smo se družili u prirodi, kod kuće i na izletima na koje smo išli motorom. Ponekad kad krenem listati albume, kao da čujem zvuk tih dvokotačkih ljubimaca koje je toliko obožavao. Razlikovala sam ih po zvuku. To me on naučio……
A Antonio je dolazio kad je mogao. No, nije pričao o terenu, vidjelo se po njemu kako je bilo gadno. Poslije saznaš čega su se sve nagledali. Smrt, borba, nemilosrdni neprijateljski napadi. Sve im je to bila svakodnevica. Samo smo maštali što ćemo sve nakon rata – još jedno dijete, kuću, motor, auto, ….Imat ćemo opet našeg vučjaka.
“Bit će sve u redu. Čuvaj mi babu i Jelenu. Brzo ću doći. Ne plači.”
Kada se vratio sa Srđa, rekao mi je da mu je to bilo najgore. Gledaš grad kako gori na mjestima za koja znaš da ti se skriva ondje obitelj. Gore ranjeni i ubijeni prijatelji. Ne znaš jesu li tvoji živi, a ni hoćeš li sam preživjeti…..
Svijet se srušio, baš kad se sve trebalo polako vratiti u normalu. Antonio je stradao 23. srpnja 1992. godine. Od “kinder jaja”; kako neobično i nespretno ime za ubojito oružje…..
Sprovod je bio u Staroj Mokošici. Tamo gdje je i rođen i gdje je i stradao. Poslije je prebačen na Boninovo u Aleji branitelja.

“Ležim u mirisima naše ljubavi.
Proljeće uspomena
Dolaziš u nekoj čudnoj bjelini –
Zar si živ?
Nasmiješen odlaziš.
Samo sam se tebi nadala,
makar da mi u snove dolaziš.
A ti?
Ti si čuvao snove od zaborava ljubavi …”

(Ulomci iz knjige “Tragovi vječnosti” u spomen na sve poginule pripadnike SJP “Grof”, Dubrovnik)

Zamrznuta mladost u tragovima vječnosti. Za tebe, mene, nas. U koricama knjige života čuvajmo zauvijek!