Jednom su me pitali zašto pišem o braniteljima ovoliko godina kasnije? Kao, već je 2018.idemo li dalje, dokad ćemo postavljati pitanje „Đe si bio 91?“.

Pišem o njima jer su stvorili ovu državu, jer su je sanjali. Htjeli su da njihova djeca imaju miran i sređen život u najljepšoj državi na svijetu. San se pretvorio u noćnu moru, jer se za ovakav sustav sigurno nisu borili, bili ranjavani i otkrhnute duše. To je ono što ih je poslije rata ubijalo, zbog čega su dizali ruku na sebe, zbog čega su obolijevali godinama kasnije. Posljedice rata, košmari u glavi, to je nešto s čime bi se puno lakše nosili da su doživjeli pravnu i sređenu zemlju.

Pišem o njima jer kažu kako su povlašteni, kako imaju velike mirovine, koje nisu zaslužili, po mišljenju mnogih. Mišljenju istih onih koji nisu bili tu kad je grmilo. Koji rata nisu osjetili na vlastitoj koži.

Pišem jer i danas mnogi nemaju krov nad glavom. Znate, postoje i oni koji na njihovu nekad i žalost, nisu bili ranjeni pa nemaju ni pravo na „povlaštenu mirovinu“.

Pišem jer je u tom nesretnom ratu bilo i djece s puškom na ramenu, koje država nikada nije priznala na način na koji je trebala.

Pišem jer govore kako su moji Dubrovčani prodavali vodu i bježali iz svog grada. Bježali su neki, kao i u svim drugim gradovima. A vodu nismo prodavali, gospodo, jer je nismo ni sami imali.

Pišem jer i mene zamaraju priče o ustašama i partizanima na način da se i danas dijelimo između sebe. Pišem jer smo imali svoj rat, rat u kojem smo pobijedili i sačuvali ovaj raj na zemlji.

Pišem jer se hrvatska država nije dovoljno potrudila pronaći kosti naših nestalih prijatelja.

Pišem zbog čovjeka, branitelja koji je ovih dana pokopan u Udbini, usred Hrvatske kao pas, bez obilježja.

Đe ste bili ’91? Oni koji nismo imali anemiju, sjećamo se. I nećemo lako zaboraviti. Nećemo zaboraviti jer nas nepravda prema svetinjama svaki dan iznova vraća u slavnu i krvavu 1991.godinu.