Tužna priča dolazi iz dubrovačkog azila:
Život lovačkih pasa ništa ne vrijedi.
Pretučeni, preplašeni, izgriženi, izgladnjeli – takvi nam redom dolaze.
Za sve postoji objašnjenje, pa nam je tako u jednom komentaru čovjek objasnio da se nemamo tu što čuditi, jer to je tradicija i to se godinama tako kod nas radi.
Objašnjavaju lovci da goniče treba tuči od malena jer inače su tvrdoglavi. Bolje gone kad su gladni pa zato ne jedu previše, ali bez brige nakon lova ih se nagradi velikim obrokom.
Iz boksa izlaze samo kad se ide u lov jer tako im je veći nagon. Ženke kote stalno, dobri se primjerci zadržavaju, a škarta se naravno rješavaš. Oni više humani bace ih u kantu od smeća, oni drugi ne daju im ni tu priliku.
Ako je to već tradicija, onda je nazovimo pravim imenom. To je tradicija zlostavljanja. Tradicija iživljavanja nad slabijim. Tradicija iskorištavanja. Tradicija ubijanja.
Iz jadnog prizora naše stare Vive vidiš to sve.
Pronađena je nedavno u Konavlima, a kažu da su viđali i štence jedno vrijeme s njom, koliko je legla imala to samo ona i dragi Bog znaju. Ugašeni pogled, trzanje na nagle pokrete, oprez u svakom koraku. Rep podvijen na trbuh i rebra koja probijaju krzno. Rane po tijelu i gomila parazita na njoj i u njoj.
To je tradicija kažu.
Lovački psi za razliku od drugih pasa kad dođu u azil se preporode. Redovita hrana, meki krevet i blagi ljudi oko njih. Nakon par tjedana straha i trzanja, odvoji se repić od trbuha i sramežljivo mahne. I to nam nam je najveća hvala.
I logično bi bilo da Viva mrzi sve ljude i sve ljudsko, kad ono skroz suprotno, nježni karakter, ljubav prema ljudima, drugim životinjama, skromnost i zahvalnost, to je njena narav.
Viva se krenula radovati životu, a najveća radost bit će joj kad se smjesti u sigurni zagrljaj svojih ljudi.
Viva ima oko 8 godina i dijeljenjem ove objave povećavate joj šansu da nađe svoj dom. U njeno ime, hvala Vam
