16.siječnja davne 1907. ovo naše podneblje ostalo je bez dva poznata čovjeka. Umro je Nikola Lale Linđo, po kojem je dubrovačka poskočica dobila ime. Bio je legenda, lijeričar, rođen u Župi dubrovačkoj, gdje i danas žive njegovi potomci, a njegov prapraunuk Mario Lale, također svira lijericu u ansamblu Linđo.
Tako je Josip Bersa, svjedočio proslavi svetoga Vlaha 1880., te zapisao u svojoj knjizi Dubrovačke slike i prilike: “Vrijeme je, da se pođe ukazalište, gdje župska vrtoglava poskočica odmjenjuje bečki valcer i zadržani kadrilj. Na ivici prostorije sjedi Linđo, Župljanin, i udara ulijericu, to je pučki orkestar; lijericu podupire lijevom nogom, dok desnim poplatom lupa po ritmu o pod; udara s potpunim skladom kratak motiv. Pokadkad lijerica umukne, ali Linđo jednakim ritmom bije šakom o svoj strumenat: to mu je obična šala, a ko je nezna, taj misli, da je ples svršio; prevareni plesači stanu, sve se u njima napne, i sad bi se s Linđom iskali , da lijerica ne počne iznova udarati. Sad ko da plesači jedan drugoga hrabre, neka to življe igraju. Igranje unaokolo nastavlja se jednakim žarom; dok na kraju koje od neizbježiva umora, koje iz obzira na drugu čeljad, koja hoće da plešu salonske plesove, lijerica umukne…” Vlaho Bukovac je u Gradskom kazalištu prikazao Nikolu Linđa kako udara u lijericu.
Isti dan, još jedna duša je napustila ovaj svijet. Vlaho Obuljen, koji je bio slijep od rođenja pa su svi zvali Vlaho Slijepi. Vlaho je ušao u literaturu, bio je jedan od likova Vojnovićevog Ekvinocija. Čak je jednom igrao sam sebe, a poslije su ga igrali drugi glumci. Vlaho je trgovao, pa kažu kako je i krasno pjevao, pa su žene u njega kupovale trake i konce, više što su ga htjele čuti kako pjeva, nego što su im te stvari zapravo bilo potrebne. Znao je sve što se događa u Gradu, pa su poslije mogle o svemu tome i pripovijedati međusobno. Za vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana, Vlaho je sa Gustijem Agazzijem i njegovim sinom Simom kolendavao, a kažu kako je upravo on ispisao stihove „ u našega gospara pri dvore, pjevajmo braćo do zore“ i „ mi smo došli sa Konala, u karoci od gospara“.
