Ričard Milun i Vlaho Radičević kandidati su Domovinskog pokreta za gradonačelnika Grada Dubrovnika i zamjenika. Isto tako, nose prvo i drugo mjesto liste za Gradsko vijeće Grada Dubrovnika.

Relativno ste se kasno uključili u izbornu utrku. Koliko ste uspjeli prenijeti poruku biračima? Jeste li uspjeli zainteresirati glasače da zaokruže baš vašu listu i vas kao gradonačelnika?

Milun: Mislim da to što smo se zadnji priključili neće biti presudno. Ovo su komunalni izbori i izbori na kojem ljudi glasaju za čovjeka. Mislim da sam se ja u ovom gradu dokazao i pokazao. Svašta sam u životu radio, od ugostiteljstva, osnovao sam udrugu Ruke ljubavi za pomoć obiteljima koje se bore s ovisnostima, predsjednik sam Udruge maloljetnih branitelja Domovinskog rata u Dubrovniku, bio sam devet godina predsjednik MK Gruž. Radim u osiguranju, voditelj sam tima, savjetnik sam u Ministarstvu branitelja, tako da imam iskustvo i mislim da sam prepoznatljiv našim ljudima i od ranije. Sve što sam u životu radio, radio sam srčano, s voljom i pomogao sam uvijek koliko god sam to bio u mogućnosti.

Vlaho Radičević zaposlenik je dubrovačkog Vodovoda na radnom mjestu voditelj odjela daljinskog nadzora i upravljanja, sindikalni povjerenik Sindikata komunalnih i prometnih djelatnosti u Hrvatskoj. Ujedno je i županijski sindikalni povjerenik. U zadnjih dvije tri godine je angažiran više nego inače, zbog inflacije, pa vodi razgovore s lokalnom upravom i samupravom. Kaže kako su uspjeli i u Neretvi i u Gradu povisiti materijalna prava svih komunalnih radnika. Radičević kaže kako je to i bio jedan od okidača kako bi se i politički angažirao.

-Mislim da možemo pridonijeti Gradu, imamo rješenja za svakodnevne probleme i bolji život naših sugrađana, kaže Radičević.

-Kad je riječ o komunalnim problemima, mislim da puno o tome znam. Mislim da se moglo puno više i bolje napraviti nego što je to sada. Podaci Državnog Zavoda za statistiku za našu županiju kažu kako je prosječna plaća 1300 eura. Kad gledamo cijenu stana, cijena kvadrata u našoj županiji je 3700 eura. Kako će mladi čovjek sebi osigurati egzistenciju? Taj čovjek kada ode u banku, uz kamatu od 3% može dignuti kredit od 90 ili 100 000 eura, što je u Dubrovniku nedostatno za stan, eventualno za garažu. Trebamo misliti na djecu, na besplatne vrtiće, na pomoć tim mladim roditeljima s tim priuštivim stanovanjem.

Zašto ste odabrali baš Domovinski pokret za svoj politički angažman?

-Program stranke najbliži je mojim uvjerenjima. Možemo se mi sada vratiti na 91, gdje se nije gledalo ni što si ni tko si, kojoj brigadi pripadaš, svi smo imali zajednički cilj. Nedostaje nam malo takvog razmišljanja, dodaje Radičević, inače dragovoljac Domovinskog rata.

Vi ste i vaterpolo sudac, što kažete na našu sportsku infrastrukturu?

-Nije dostatna za razinu Grada Dubrovnika. Jedini objekat kojeg se ne možemo sramiti je bazen Juga u Gružu. Ovo drugo je na predratnoj razini, nije bilo konkretnih ulaganja, ništa nije sustavno uloženo ni u sportsku dvoranu ni u nogometni stadion. Mislim da Dubrovnik i njegovi sportaši po njihovim rezultatima zaslužuju puno više.

Milun: Imamo dvoranu za borilačke sportove i boćarski dom, ali sve je to malo i nedostatno. I to je nešto što smo trebali imati prije dvadeset godina. Imali smo priliku dobiti sportsku dvoranu, takoreći gratis, nemamo je. Zadnjih pet godina obećavaju tu dvoranu, pa od tga svega skupa-nikakvih konkretnih rezultata nema.

Obojica ste dragovoljci Domovinskog rata. Pretpostavljam da se poznate iz tog vremena. Vaša lista najzastupljenija je imenima ljudi koji su branili Grad, kako komentirate druge liste apropos toga, gdje su branitelji?

Milun: Poznamo se još i prije rata, preko vaterpola. Što se liste tiče, ponosim se brojem branitelja. Prva četiri imena su dragovoljci Domovinskog rata, osim nas dvojice tu su i Vicko Kitin i Denis Tešanović. I oni na dnu, koji nam čuvaju leđa (smijeh) su Štefi Miloslavić, Tomislav Žuvela, Stjepo Ćubela, Mihajlo Vuković…Ponosni smo što su nas podržali i što su uz nas. Na drugim listama nisam primijetio da ima ijedan dragovoljac na prolaznom mjestu. Mislim prvenstveno na HDZ, na čijoj se listi branitelj nalazi na ne znam, 13. ili 14. mjestu, ali zato je Olga Muratti na šestom mjestu, bivša predsjednica SDP-a, koja im je krasila i prošlu listu. Čime je ona zaslužila prolazno mjesto pored ljudi koji su branili Grad i državu? Oni valjda znaju zašto je tome tako….

Koliko ste pratili protukandidate i smatrate li kako neki od njih imaju dobra programska rješenja?

Radičević: Svatko je slagao liste prema nekoj svojoj niti vodilji, prema onome kako su mogli ili željeli. Neki su od njih u politici trideset godina, mi pokušavamo unijeti neki novi zamah. Mi smo gledali ono što se kaže “sa strane” i vidjeli što ne valja i što nije dovoljno kvalitetno riješeno. Što se tiče njihovih programa, mislim da su svi programi nekih 80% podudarni, čak bi najbolji bio nekakav politički koncenzus od ljevice do desnice da se iznađu najbolja rješenja za Grad i javni interes.

Osim jednog nezavisnog kandidata, vi ste novi na političkoj sceni Grada. Što je to novo što nudite?

Milun: Svi ti njihovi programi su na dugome štapu. Mi predlažemo konkretne mjere odmah, ono što treba sada za svakodnevni život. Počevši od povećanja mirovina za naše umirovljenike. Nekidan mi jedna žena pokazuje kako ima 330 eura mirovinu, a od Grada dobija 39 eura. To je sramota. Isto tako, HRVI i dragovoljcima koji imaju mirovinu manju od 800 eura. Dragovoljci Domovinskog rata su najmarginaliziranija skupina društva, oni trebaju dobiti besplatne karte za svoje automobile. To je nešto što možemo sprovesti odma. U onom domu kraj bolnice, treba osigurati 20% za palijativne bolesnike, jer znamo koliki je to problem za obitelji koji skrbe o takvim pacijentima.

Milun se spomenuo i Elafita.

-Zašto ne bi Lokrum financirao brod umjesto Postire i na taj način uveo našu brodsku liniju za otočane? Franković kaže Postira će biti muzejski primjerak. I MIG, isto, ali eno na Batali Majsana i brod o kojima se treba brinuti Grad, nisu se dotaknuli već tri godine…Mi uglavnom nudimo promptna rješenja, kako bi olakšali život našim sugrađanima.

Milun: Uveli bih odmah i dvije nove autobusne linije. Jedna bi povezivala Mokošicu i Lapad, što nikad nije, a treba našim sugrađanima, a drugi je autobus koji bi svakodnevno kružio od Mokošice do Stanice Lapad i nazad. Naši se ljudi ne mogu ni voziti jer su shuttleovi koji voze s brodova u Gružu preskupi turistima, pa koriste Libertasove i stvaraju gužvu već od travnja. Napomenuo bih isto tako kako se ovi najavljeni električni autobusi u slučaju požara ne mogu ugasiti.

Milun kaže kako mnoge dubrovačke zgrade nemaju liftove.

-Za takve stvari svakako treba osigurati sredstva u proračunu. Što je s invalidima, kako da ti ljudi izađu iz stanova?

Radičević se dotaknuo stambene zone na Pobrežju.

-Treba pokrenuti tu priču s mrtve točke, ali treba urediti to područje. Dovesti kanalizaciju, riješiti oborinsku odvodnju kako Bog zapovijeda. Još imamo na pameti zonu poviše Šumeta, koja je pretpostavljam zemljište u vlasništvu države. Mi moramo iznaći stambena rješenja za mlade obitelji i za liječnike i ostala deficitarna zanimanja. Kad sam kod liječnika i opreme u bolnici, sramota je da se stalno organiziraju neke humanitarne akcije tipa udruge Tata je tata. Momcima svaka čast, to su vrhunski ljudi, ali oni rade to umjesto sustava. Humanitarne akcije nisu dugoročna rješenja. Mi imamo zastarjelu aparaturu, koja sedam dana radi, pet ne radi. A kako će onaj umirovljenik od 300 eura platiti privatnika? Pa na primjer – u nas su BBB i Torcida prvi na požarištu, uz vatrogasce, isto svaka čast, ali konstantno se nadopunjuju rupe sustava. Nama sustav apsolutno ne funkcionira.

Radičević kaže kako je Gradu potrebna vizija kako će on izgledati u idućih 20 godina.

-Trenutno koristimo sustav odvodnje iz 1980. Mi ga možemo održavati, ali je vrijeme da se nešto promijeni. Mi moramo mijenjati stvari..Ako vi ponudite liječniku stan, on će naravno doći i raditi u našoj bolnici. Ali, ako dođe dr iz Osijeka, a cijena najma je za obitelj 1000 eura. To nije isplativo. Bolnica dava subvenciju, ali ona nije dostatna jer je Dubrovnik preskup za život.

Nitko od nas ne zna tko je bio knez ni tko je sjedao u Malom i Velikom vijeću, ali svi znaju tko je napravio vodovod. I to u 16 mjeseci, 12 kilometara dužine! Koji nas je spasio i u ratu. Mi nismo u stanju neku investiciju privesti kraju u par godina. Nama je u 21. stoljeću razina poslovanja da pogodimo šaht pri asfalt. Vozimo slalome po našim cestama. Nama je danas problem i promet u kretanju i promet u mirovanju. U svijetu postoje garaže na par katova, složene kao lego kockice, takve garaže mogu primiti po 300 automobila.

Milun i Radičević kažu kako naša djeca planiraju nakon srednje škole otići i nemaju se namjeru vratiti.

Radičević: Postajemo sve “stariji”. Djeca ovdje ne vide perspektivu. Ako ponudimo mladim obiteljima priuštivo stanovanje, ako im osiguramo besplatne vrtiće, dio će ostati. Što se tiče još mlađih, sjetimo se kako je nekad u Gradu bilo pet-šest disco klubova, ti danas nemaš ni gdje izaći.

Dubrovnik je grad koji je najbogatiji grad u državi, s proračunom od 800 milijuna eura. Žive li tako njegovi stanovnici? Doživljavamo li mi, kao obični građani, to bogatstvo?

Milun: Za kraj bih dodao da će s nama u Gradskom vijeću, branitelji konačno dobiti svoj glas. Mislimo kako je konačno došlo vrijeme za to.