Nikada nismo imali više mogućnosti za komunikaciju, a čini se kako nikada manje nismo razgovarali. Imamo stotine prijatelja na društvenim mrežama, isto toliko kontakata u mobitelima i mogućnost da stupimo u vezu s nekim na drugoj strani svijeta u svega nekoliko sekundi. Kako smo u svijetu neograničene povezanosti postali toliko udaljeni jedni od drugih?

Nekada se dolazilo u goste bez najave, ljudi bi ti jednostavno pozvonili na vrata. Prijatelji su se okupljali bez nekog prethodnog velikog planiranja. Danas se dolazak u nekoga doma ili odlazak na piće planira tjednima. U isto vrijeme, postali smo dostupni svima, u svako doba. Na društvenim mrežama pratimo tuđe živote. Znamo tko putuje, s kim se druži, što oblači, gdje kupuje, što jede. Ali, često nemamo pojma što se zapravo nalazi iza neke instagram priče. U tome je najveći paradoks našeg vremena.

Društvene mreže su nam promijenile način na koje doživljavamo ljude, ali i bliskost. Riječ prijatelj se počela olako koristiti. Nekada se upotrebljavala za ljude s kojima smo odrasli i pred kojima smo plakali, smijali se, za one koji su poznavali naše strahove, slabosti i životne probleme i radosti. Danas istu riječ upotrebljavamo za osobu koju nikad nismo vidjeli. “Prijatelji” na Fejsu.

Čestitamo rođendane, imendane, godišnjice ljudima s kojima nikad nismo uživo progovorili ni riječ. Ostavljamo srca ispod fotografija i medvjede koji nose srca za nečijeg sina ili kćer kojima ne znamo ime. Pišemo RIP ili PUMB i tako izražavamo sućut. Nekad smo izražavali sućut pozivom ili brzojavom onima koji su nam daleko ili nismo previše bliski s njima. Onima koji nam nešto znače, došli bi im u kuću, odnijeli kafu i kekse, zagrlili ih i bili uz njih.

Problem je kada digitalna komunikacija postane zamjena za stvarnu bliskost među ljudima. Jer lajk nije zagrljaj, komentar ni poruka u inboxu nije razgovor.

U isto vrijeme u kojem nemamo vremena za susret, imamo vremena za sate provedene pred ekranom. Možda nije problem u nedostatku vremena. Možda je problem u tome što smo se odviknuli jedni od drugih.

Današnjim generacijama je sve nadohvat ruke. Mi smo nekada u potrazi za nekom informacijom morali ići u knjižnice, razgovarati, proučavati, oni dobiju sve na jedan klik. Sve im je dostupno i upoznavanje drugih ljudi nikad im nije bilo jednostavnije. Imaju sve i baš zato u globalu nisu prezadovoljni svojim životima. Hranu naručuju mobitelom, plaćaju aplikacijom, kupuju, a ne izlaze iz kuće, a za savjete pitaju umjetnu inteligenciju.

Često ih možete čuti kako nemaju cilja, ni snova. Za čim teže, ako imaju gotovo sve?

Na društvenim mrežama gledamo lijepe ljude, bez ikakve nesavršenosti. Uske strukove, duge noge, putovanja, savršeno uređene stanove, romantične parove koji se drže za ruke i gledaju u daljinu, uspješne karijere, diplome i nasmijane obitelji. Kako na društvenim mrežama mogu biti popularni baš svi, svi teže k tome postati zvijezde, polujavne ili javne ličnosti i onda shodno tome, na slikama izgledaju neprepoznatljivo, jer kad može jedna JLO, što ne bih mogla i ja…. Zaboravljamo kako je JLO uspješna pjevačica, glumica i javna ličnost. I da je to njezin posao.

Na društvenim mrežama nikad ne vidimo svađe, neplaćene račune, dugove, ovisnosti, razočaranja i usamljene večeri.

Onda se neki uspoređuju i pitaju zašto i njihov život nije tako ispunjen i zanimljiv. Jer gledaju u laž.

Čovjekova potreba za pripadanjem uvijek je ista. Nije nestala zato što je tehnologija napredovala. Možemo imati svega nekoliko kvalitetnih odnosa i osjećati se ispunjeno. S druge strane, netko može biti okružen ljudima, biti u braku, imati stotine poznanika, a ipak osjećati usamljenost.

Tehnologija će se nastaviti razvijati, imati ćemo još brže načine komunikacije, još više virtualnih “prijatelja”. Ali, nijedna aplikacija ne može u potpunosti zamijeniti osjećaj kad smo uz drugu osobu. Nikakav broj pratitelja ne može garantirati da će netko doći kad nam zatreba pomoć. Nijedna poruka ne može zamijeniti poljubac. Nije bitno koliko ljudi imamo u kontaktima, koliko nam je osoba pogledalo priče, koliko lajkova imamo pod objavama.

Živimo nikad površnije živote. Imamo površne odnose.

Pitanje je: imate li koga nazvati kad se ne osjećate dobro, koga želite zagrliti, imamo li s kim podijeliti život?