Dan je uoči Božića, Badnjak, posljednji dan Došašća. Badnji dan se u Dubrovniku slavi stoljećima, a spominje se već u dubrovačkom Statutu 1272.

Za vrijeme Republike, na Badnjak se u katedrali održavala misa za vlastelu. Knez je dolazio sa plaćenim glazbenicima Republike, a nadbiskup bi čestitao svima sretne blagdane i s osobitim počastima se obratio samome knezu.

Statut nam donosi jednu od najstarijih sačuvanih vijesti o tradiciji paljenja badnjaka u hrvatskim krajevima, gdje se kaže: „Neka se zna da na Badnjak nakon večernje dubrovački nokijeri (zapovjednici brodova) i mornari dolaze  gospodinu knezu u Dvor i sa sobom donose badnjak te ga nalože na vatri veseleći se, a gospodin knez im, kako dolikuje njegovoj kneževskoj časti, od svoga daje za kolendavanje „pro kallendis“ dva perpera i piće“. Živopisni običaj paljenja badnjaka na kućnom ognjištu, održao se u Dubrovniku sve do kraja 19. stoljeća, o čemu ima više pisanih svjedočanstava, a u selima dubrovačke okolice, posebice u Konavlima i Stonskom primorju, običaj je bilo moguće pronaći sve do ratne pohare  1991. godine tih pitomih krajeva, ali se srećom susreću i danas.

Osebujnost je to običaja u kojem se susreće seosko i gradsko, gospodsko i pučko, duhovno i svjetovno, baš kao što se to može reći i za tradicionalne dubrovačke kolende – pučke popijevke koje su u prvi sumrak Badnje večeri doista milozvučno i nadasve domaće upotpunjavale i još uvijek upotpunjuju blagdansku sliku i zvuk Grada pridonoseći posebnom ugođaju Badnje večeri u Dubrovniku. Za taj drevni običaj pjevanog čestitanja (u dubrovačkom se kraju inače kolendavalo od sv. Nikole do Sveta tri kralja) etnolozi navode da su ti stari napjevi kolede ili kolende još iz vremena hrvatskog doseljavanja na jug, a običaji se čestitara i naročitih popijevki održao do danas, premda u Hrvatskoj gotovo samo u Dalmaciji, s posebnom tradicijom na dubrovačkom području. Kolende su i tekstualno i glazbeno bile podložne mjenama, znano je da se od 16. do 19. stoljeća više osoba iz dubrovačkog javnog života ogledalo u njihovom kreiranju i izvođenju. Kolenda, kao etnografsko pučko blago s prošnjom darova – unatoč svim mijenama – sačuvala se do danas, pjesmom časteći dom, domaćina i domaćicu, dakako računajući na njihovu darežljivost. Tradicionalni čestitarski tekst pjeva se manjim varijacijama a capella ili uz pratnju posebice žičanih instrumenata, pretežno kolendavaju grupe djece, izvodi se i na klapski način. „Došli smo vam kolendati/ vađem dvoru hvale dati/ Dobar večer ko je u kući/ pomogo mu Svemogući/ pa refren: „U našega gopara prid dvore/ pjevajmo braćo do zore/ Ođe, ođe, nazdravlje vam Badnja večer dođe… Kolendare se nekada častilo (tratavalo) priklama, mantalom, mjendulima i kupicom rakije travarice (danas se kolendarima, osobito djeci daje novac).

U staro doba na sam Badnji dan Dubrovčani su se pridržavali strogog posta. Na naše se trpeze i danas na Badnjak po tradiciji stavlja se nemrsna hrana: kupus „crljenac“ s ljutim narančama, slane srđele, bakalar na bijelo i crveno, dostupne vrste ribe na lešo. Od slatkoga se na trpezi nalazi ono tradicionalno: prikle (fritule), hrostule, kotonjata (slatko od dunja), suhe smokve, rogači, arancini, broštulani mjenduli te posebni specijalitet mantala (ukuhano slatko od mošta, šećera, rogača, krušnih mrvica, griza, oraha i mirodija). Za objed se pripravljala „panata“ (kruh ili pšenični beškot s vodom na ulju, picom česna i lovorikom). Nije se prakticirala obilna večera, već „popara“ ( juha na ribi) sa zeljem, ili bakalar ili izrezani komadići butarge iz Trpnja (trpanjsku butargu od cipola nazivali su zbog vrsnoće „pelješkim kavijarom“) ili slana srđela s malo kavolina, te za slatko prikle, jabuke i naranče. *Na povratku s ponočke  običaj  je da se odmah prione  mesnom jelu – ponajprije bi to bila kuhana svježa ili pečena svinjska glava*. Srećom, mnogi navedeni specijaliteti ostaju po tradiciji isti (i po sastavu i po izboru), podsjećajući na drage uspomene i blagdanske trenutke.

Nazdravlje vam!

Izvor: Gradoplov