Marijana Kohn je je sve samo ne obična 25-godišnjakinja. Marijana je kako kaže, prije svega majka, a osim što radi kao medicinska sestra u Domu za starije osobe, vodi udrugu kulture i umjetnosti 3D plus UPIOU te se aktivno bavi s ostalih sedam umjetnosti. Također, završila je tečaj primijenjene logoterapije po Viktoru Franklu i vodi savjetovalište za ljude kojima je to potrebno, preko interneta i Plavog telefona, a pored svega toga je ovlašteni mrtvozornik za Dubrovačko primorje, trenutno najmlađi u Republici Hrvatskoj što je zapravo bio i povod za razgovor s njom.

Mrtvozorništvo nije nešto što je ”IN” i tako mladi ljudi obično se odluče baviti nečim drugim. Možeš li nam reći kako tvoja priča s ovim poslom počinje?

-To definitivno nije nešto što je ”IN” i za što bi mladi ljudi imali aspiraciju da se time bave jer je dosta specifičan posao, iako u narodu imamo onu poznata izreka da je smrt siguran posao i mora biti netko tko bi ga radio. Kada se vratimo na početak i kako je to sve počelo, nisam mislila da ću se baviti time, ali u životu sam imala situaciju gdje sam imala bliske dodire sa smrti u vrlo kratkom vremenu. Jedan dan sam vodila sina u vrtić kada me zaustavila kolegica i pitala me jesam li zainteresirana biti mrtvozornik na što sam se prvo nasmijala i mislila sam da je to neka šala. Ja o tome nisam znala apsolutno ništa i mislila sam da su mrtvozornici samo liječnici, a ja sam medicinska sestra. Međutim, u zakonu Republike Hrvatske stoji točka da mrtvozornik može biti i drugi zdravstveni radnik koji je za isto obučen. – kaže Marijana te nastavlja: – Nakon nekog vremena što sam razmišljala, odlučila sam poći na obuku i raditi to. Kada sam došla majci s tom informacijom prvi put, žena nije znala bi li se smijala ili plakala, a kada sam položila hoće li mi čestitati ili samo prešutjeti.

Marijana kaže kako se sve odvilo jako brzo, kroz nekoliko mjeseci i budući da je u to vrijeme bila pandemija koronavirusa, edukacije su bile online.

-Koliko znam, još uvijek sam najmlađi mrtvozornik u RH i konstantno nadograđujem znanje – dodaje.

Postoji prirodna, nasilna i sumnjiva smrt, kao i novorođenačka smrt koja se rješava drugačije. – objašnjava nam Marijana.

Koliko slučajeva si imala do sada?

Posljednjih nekoliko godina imala sam priliku da svašta vidim, doživim sve vrste smrti, nimalo lijepe scene i ne vjerujem da bi se svatko mogao baviti ovim. Nisu sve smrti prirodne i lijepe, daleko smo nažalost od toga. Moja statistika kaže da sam izašla na više terena gdje je smrt bila nasilna nego prirodna. Ne znam točno koliko sam slučajeva imala, ali mislim da se u posljednjih sedam, osam mjeseci broj povećao.

Kako ti je bilo prvi put, kako si se osjećala?

Zbunjeno. Bojala sam da ću nešto pogriješiti i zaboravila sam pečat. Nakon što završiš obaveznu edukaciju, tu je kraj i ostaješ sam. Ja sam se nakon određenog perioda posavjetovala s kolegama koji su dulje u tom poslu, koji su bili jako kolegijalni, izlazili mi u susret i još uvijek mi pomažu i educiraju me. Kada sam otišla, stalno sam se pitala jesam li što zaboravila, pogriješila, ali osjećala sam se dobro.

Možeš li nam ukratko pojasniti  što treba raditi kada je recimo prirodna smrt

Na teren moraš doći unutar 12 sati i to je zakonska regulativa. Kada je smrt prirodna, prvi i glavni dio je mrtvozornički pregled koji obuhvaća pregledavanje tijela. Kada isključimo znakove života, tražimo i pregledavamo znakove smrti, mrtvačku ukočenost, mrtvačke pjege te po knjigama procjenjujem koliko dugo je osoba mrtva i odgovara li to informacijama koje imamo od rodbine ili nekoga tko je našao osobu. Ne možemo na isti način pregledavati ljeti i zimi jer se tijelo hladi i raspada u skladu s vanjskim čimbenicima i toplina ili hladnoća utječu na znakove smrti koji mogu biti teži za prepoznat.

Potom se ispunjavaju podaci, daje se dozvola za ukop, rješava se dokumentacija koja ide u nadležni matični ured, Državni zavod za statistiku i to je otprilike cijeli proces.

Spomenula si da je zakonski rok 12 sati,  misliš li da je to velik protok vremena?

Zakon je tako prepisao, a mrtvozornici imaju dežurstva i nemaju određeno radno vrijeme nego izlaze po pozivu. 12 sati je rok i sve se to evidentira i prati. Smatram da je to puno, ali moramo imati na umu i da su mrtvozornici većinom liječnici koji imaju svoje primarne poslove baš kao što sam ja medicinska sestra i radim u staračkom domu. Tih 12 sati je krajnji rok, a uvijek se gleda da se izađe tek dva sata nakon dojave kako bi se uvjerili da je osoba zapravo mrtva jer su se događali slučajevi da osoba ne bi bila mrtva, a pozvan je mrtvozornik. To su iznimno rijetki slučajevi i dogodili su se i meni. Ne u poslu mrtvozornika već u kliničkoj praksi, mislila sam da je osoba preminula, a osoba se na kraju probudila. Kažem, rok je 12 sati ali uvijek nastojim izaći na teren što prije, što zbog obitelji, a što zbog sebe i posla, a na koncu i papirologije koje je jako puno.

Imamo li dovoljno mrtvozornika?

Mislim da je veliki deficit mrtvozornika, a shvaćam i zašto. Nije nimalo lijep posao i nikada ne znaš kada će ti zazvoniti telefon. Edukacije su koliko znam još uvijek samo jednom godišnje i prima se samo određeni broj novih. Kao što sam rekla već, to su obično liječnici obiteljske medicine i oni kada pođu u mirovinu na području koje ta osoba pokriva ostaje bez mrtvozornika.

Osim Marijane, područje Dubrovačkog primorja pokriva i liječnica Lidija Lončar.

Postoji je neki slučaj koji ti se urezao u pamćenje?

Postoje dva slučaja gdje nisam bila spremna na ono što me čeka i na ono što sam vidjela, kao ni kolege iz ostalih žurnih službi koje su izašle na teren, a u svom tom kaosu koji se događa oko tebe moraš ostati smiren, pribran i nastojati svoj posao obaviti korektno i da sve na koncu bude u redu.

Koji je najgori dio ovoga posla?

Najgori dio ovog posla je možda što ne smijem pričati toliko o njemu koliko bih htjela, ali definitivno radiš sa službama, vidiš stvari za koje si mislio da ih nikada nećeš vidjeti, te scenarije iz serija vidiš izbliza i dio si toga.

Često na televiziji gledamo serije poput Navy CIS ili FBI. Imaju li serije veze sa stvarnosti?

Da, ne bi vjerovali, ali serije su iznimno specifične i točne te prate redoslijed, ali u njima se nekako preskoči taj dio s mrtvozornikom. Slučajevi se ne riješe onom brzinom kao u seriji, ali riješe se jako brzo iako se nama ponekad ne čini tako. Naši inspektori i službe su izuzetno dobri u svome poslu.

Marijana nam pojašnjava i kako mora razmišljati izvan kutije

Kada radiš ovaj posao ne možeš razmišljati samo unutar kutije već kao žrtva, doktor i policajac. Moraš biti i psiholog jer ne postoje riječi utjehe koje u tom trenutku možeš reći obitelji. Budući da je ovo mala sredina, često se dogodi da preminu ljudi koje poznaješ, tako da u tom trenutku ni tebi nije lako i moraš izaći iz tog hladnog okvira da si došao samo obaviti posao i unijeti malo topline, podrške i suosjećanja toj obitelji. I koliko god da je posao težak i hladan bio ne smije se izgubiti taj ljudski faktor.

Kako se opuštaš?

Od prvog terena je isti proces. Nikada ne idem direktno doma. Uvijek pođem na kavu, mobitel stavim da strane, gledam u jednu točku i razmišljam o slučaju, što se dogodilo, jesam li sve dobro odradila, jesam li mogla nešto drugačije… Osim toga, najviše se opustim kada sam sa sinom na igralištu, imam veliki krug prijatelja, krasnu obitelj koja mi je velika podrška, napravimo roštilj, pričamo… Osim toga, plešem Poi, ples vatre. To je japanski ples koji je ovdje jako rijedak, ples balansa, kombinacija trbušnog plesa i izvedbene umjetnosti.

Kako smo na početku rekli, iako mlada, veoma si strastvena i konstantno se usavršavaš. Imaš li neke planove za budućnost?

S obzirom na to da nisam završila fakultet, razmišljam ga upisati. Sve više mi je privlačna forenzika i kriminalistika, a u igri su i psihologija i sociologija. Također, budući da vodim udrugu umjetnosti i kulture te već imam 14 zajedničkih zbirki poezije, pripremam knjigu ”Sva pisma tebi”. Knjiga je kombinacija zbirke ljubavne poezije i proze gdje se opisuje jedan odnos između dvoje ljudi koji nisu zajedno, ali svaka teška situacija koja im se dogodi u životu ih nekako spoji. Planiram je završiti do rujna, a da bude izdana do mog rođendana u siječnju.