Zanimljiv osvrt profesora Ivice Hajdića na današnje vrijeme. Vrijedi pročitati.
Umjetna inteligencija. Umjetna hrana. Umjetni osmijeh. Previše umjetnog svuda i svega oko nas. Živimo životom antirealizma. Sve se više odvajamo od stvarnog života. Bitno nam je da zadivimo, da pobijedimo, da pokažemo svijetu da smo najbolji, najuspješniji i najprisutniji.
Sveprisutni smo za svakoga, osim za sebe i svoje. Pobjegli smo od mraka i tišine pod svijetla reflektora da budemo viđeni. A fali nam te tišine da budemo sami sa sobom. Da više sami promišljamo, da smo više mi, a manje drugi. Da se više gledamo u oči, a manje u ekran. Da više slušamo srce, a manje algoritme.
Došlo je vrijeme da nitko nikoga ne trpi. Zbog komada zemlje odričemo se brata. Vučemo se po sudovima sa svojom krvi, sa onim s kime si iz iste čaše pio. Okrećemo leđa materi jer nam nije ostavila onih sedamnaest kvadrata.
Ostavljamo oca na hladnim hodnicima bolnice da se sam snalazi, jer jednostavno nemamo vremena, zbog bitnog sastanka i „team building“ s ekipom. „Nije do mene, htio bi ćaće ali ne mogu, ne stignem, drugi put ću! „ Neki su zauvijek sklopili oči čekajući taj „ dolazak drugi put“.
Za vlastitu djecu nemamo vremena jer nas stižu rokovi, jer moramo odraditi dodatni transfer, još jednu rezervaciju i još jednog klijenta koji nam je bitan. I djeca odrastaju uz vas, ali bez vas. I kad ste prisutni, odsutni ste. I onda vidim i čitam u očima te djece tugu. Vidim da im fali mater koja će više brinuti za ukradeni osmijeh, a manje za dvicu iz matematike.
Ako nikad nemaš vremena za svoju djecu , znači da te vrijeme pobijedilo, da si pomiješao prioritete. Ako tvoje dijete ne osjeti da si za njega centar svemira, onda si promašio metu, pogodio si u „ništa“, iako si u životu prošao „svašta“. Između odsutnosti i hladne nazočnosti, znak je jednakosti.
Ocjena se može popraviti a i ne mora.Postoje puno bitnije stvari od ocjene. Nije bitno ako su njene tri prijateljice prošle s pet-nula. Uči je da je ona najbolja i najsavršenija upravo takva kakva jest. Da je rođena za nešto u čemu će biti odlična, gdje će pronaći sebe. Neka osjeti da ste njena sigurna luka i sigurni zagrljaj.
Vidim mnoge ugašene mlade oči, jer je otac zaboravio da pored nove djevojke ima i jednu drugu djevojku, koja je njegova krv, a koja žudi za ocem. Zaboravljamo na najbitniju djevojku na svijetu, na svoju kćer.
Ona treba biti tvoja najvažnija princeza u životu. I ne, nećete je kupiti skupim mobitelom ili dobrim komadom robe. Ili plaćenom eskurzijom. Kupite je provedenim vremenom. Razgovorom. Zagrljajem. Poljubcem. Prisutnošću i razumjevanjem. Kupite je da budete onda kad trebate biti. Kupite je bezuvjetnom ljubavi.
Jednom kad navuče starke i krene u život biti će prekasno.
Baš se teško snalazim u ovom vremenu gdje je galama, vrijeđanje i manipulacija ulazna deviza za prihvaćenost, jer sam jednostavno postavljen na drugačije postavke.
Ne snalazim se u ovom vremenu gdje svi glume neku nedodirljivost i važnost, a osjećam da duboko u sebi žude samo za ljubavlju, prihvaćenosti i dodirom, iako se o tome ne smije naglas pričati, jer nije „cool“, iako nas život uči da se svaka moć pretvori vremenom u nemoć.
Da bi bio prihvaćen, moraš glumiti nedodirljivost i hladnoću umotanu u celofan agresivne dominantosti. Danas se aplaudira moralnim ruševinama. Jednostavno ne lajkam takvu prihvaćenost.
Vidim kako im duša plače, a oči nikad ne lažu.
I vjeranje se promjenilo. Sve manje mladih se drži za ruke. Okrenem se za rijetkima koji zagrljeni prođu Stradunom ili Uvalom.
Guštam ih vidjeti jer je sve manje dubokih razgovora, dodira i osjećaja. Sve više praznih klupa kraj mora koje sanjaju zaljubljene.
Kllik, lajk,chat su pobjedile valcer, stih i emociju. Ljubav danas ima neko drugačije značenja. Ljubav se drugačije definira. Kroz odlaske u skupe restorane, filmska iznenađenja koja su obavezno snimana i prezentirana.I kroz broj lajkova.
Fasada nam je postala najbitnija. Ulažemo sebe isključivo u korice u koje će drugi gledati, nebitan nam je sadržaj koji nama ostaje. Postaje nam bitnije što će drugi misliti, nego kako ćemo se mi osjećati.
Dosta se toga promjenilo u međuljudskim odnosima i vezama. Ja sam valjda ostao zarobljen u romansi nekih drugih vremena, u stihovima pjesama osamdesetih, negdje između Oliverove „Romanse“ i Ivčićevog „Posljednjeg valcera“.
Kad sam bio prvi razred igrali smo jednu igru koja se zvala „polupani lončići“, stali bi u krug, stavili povez preko očiju i trebao si pogoditi tko je ispred tebe, po opipu. Kad bi rekao da je ispred tebe Marija, a bila je u biti Lucija, i svi bi tada vikali u glas: „Polupani lončićiiii!“ i znao si da si pogriješio.Cijeli razred je prstom ukazivao na tebe i na tvoju grešku.
Mislim da je pravi izraz za ovo danas što živimo-„polupani lončići“, samo što više nema tko vikati da si pogriješio…
