” Biloga, ili sada već zvanog Dule, uzela sam iz starog magazina sa nepunih mjesec dana, nije bio veći od moje šake, potpuno bijel i napušten. Bilo je to vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva, pa smo ga crvenom bojom obojali u kockice. Tada sam imala možda 8 godina i svugdje ga nosila sa sobom,svi su ga obožavali, a tako se i nastavilo. Kako je rastao primjećivali smo kako je veći od drugih mačaka i da ima ono „nešto“, bio je član obitelji, uklopio se sa najstarijim mačkom Nerom, mezimicom Micikom i naša tri psa, ali je odlučio da ima zadatak veći od ostalih, baš kao što je bio on. Branio je ulice, odgajao i branio tuđe mačiće, tukao se za svoje i sa najvećim psima, ubijao je pantagane da ne bi išle po portunima i sijali bolest, pozirao je, hodao je ponosno pred svim državnim vrhovima, odabrao je ulicu, ali i ulica je odabrala njega. Ljudi su ga zavoljeli, na Gundulićevoj poljani su ga tretirali kao kralja, gđa. Slave iz HRVI vazda ga je hranila one dane kad nije došao doma, kao i njezin sin, Nikša, koji ga je ispred Kneževog dvora vazda ponosno držao i mazio”.

Ovako je prije tri godine o svom mačku Bilome, kojeg je Grad prozvao Dule pisala Marijana Kohn.

Danas Duleta više nema, kako kažu, rastrgali ga nečiji psi.

Bio je to zbilja poseban mačak, kojeg su svi znali. Bila je čast slikati se s najpoznatijim bijelim mačkom, koji je ponosno šetao i pred premijerima i predsjednicima države. Njegove su fotografije obišle svijet, jer su ga turisti često fotografirali. Obilazio je kafiće, čak imao ulaz u Knežev dvor, gdje je imao svoje mjesto.

Tužno je skončao četrnaestogodišnji Dule, a Marijana ga je pokopala u svom đardinu u Majkovima.

Adio, Dule, dobri duše Grada, ostavio si zauvijek trag u mnogim srcima.