Udruga branitelja Dubrovnika oglasila se povodom, kako navode, nedavnog „sramotnog postupka“ koji je izazvao brojne reakcije javnosti. Predsjednik Udruge Marko Mujan poručuje kako različiti oblici provokacije i, kako ih ocjenjuje, vrijeđanja hrvatskih svetinja ne smiju postati prihvatljiv način privlačenja medijske pažnje. U poruci koju je uputio javnosti Mujan posebno upozorava na posljedice takvih postupaka za branitelje i obitelji čije su uspomene i životi trajno vezani uz simbole za koje su se borili, uz pitanje gdje su granice „umjetničke slobode“ kada ona, prema njegovim riječima, prelazi u destrukciju i vrijeđanje nacionalnih vrijednosti.

Priopćenje prenosimo u cijelosti.

–Vidjeli smo razne komentare. Neki su isprazni i agresivni, drugi su gruba opravdanja, a ni jedni ni drugi nisu učinkoviti. Svi oni na svoj način samo doprinose daljnjem pljuvanju po hrvatskim svetinjama.

Jasno je odakle vjetar puše, za koga se to radi i tko nam pali šume dok s našeg izvora pije vodu. Dosta je toga da cijenu svakog uvaljenog i pokvarenog čina plaća hrvatski narod!

Žalosno je što se ovakvom gnjusobom uopće moraju baviti hrvatski branitelji. Spomenuto zlodjelo država mora sankcionirati po hitnom postupku, pogotovo jer je riječ o javnom dobru. Ne bih se čudio da je ta ista država ovaj “performans” izravno ili neizravno sufinancirala.

Zato javno pitam autore ovog čina, ali i javnost koja šuti: gdje su granice ove destrukcije? Bi li idući korak “modernog umjetničko-sportskog performansa” bio skakanje s neretvanskih mostova na glavu u ponoć, samo da se privuku kamere? Hoće li se radi dosezanja novih “umjetničkih” visina i jeftine eksponiranosti sutra ponoviti dobro poznato Frljićevo izvlačenje nacionalnih simbola iz vagine? Hoće li tada upotrijebiti zastavu veličine one s kninske tvrđave?

Pitaju li se ti ekstremisti kako njihova bolesna samopromocija djeluje na ljude koji su krvarili za te simbole? Bi li im bilo zabavno da se, u ime nekog novog performansa, potpuno zacrne njihove obiteljske fotografije na računalima i telefonima? Nekima su u ratu sve prave uspomene zapaljene. Ostao im je samo znak postrojbe na zidu u kojoj je sin ili otac dao život. To im je jedina memorija za dušu.

Vrijeđanje svetinja radi medijske pažnje i destrukcije mora prestati. Ako netko želi graditi karijeru na ovakvim blasfemijama, neka ide što dalje odavde ili neka se vrati Bogu.