Selo Kostrići nosi neslavnu titulu “najtužnijeg sela u Hrvatskoj”. To je selo u kojem su za vrijeme agresije na Hrvatsku pobijeni svi stanovnici. Svi do jednog. Kao da taj podatak nije sam po sebi tužan, dodatno ga rastužuje činjenica da za taj zločin DORH do danas nije podigao optužnicu. Zašto je u jednom od najtežih slučajeva ratnih zločina na području Banovine reagirala tek ove godine i zašto su baš Kostrići presedan za čiji zločin nitko do sada nije prozvan? Pa, zato što su svi pobijeni, kazuju stanovnici okolnih sela. Zato što nije bilo nikoga tko bi u ime žrtava “tjerao pravdu”. Selo Kostrići, osim što je jedino mjesto zločina za koje se do ove godine nitko teretio, je i jedino selo u Hrvatskoj u kojem ne živi nitko, a koje ima dva spomenika iz Domovinskog rata. Na jučerašnji dan, 15.11., točno 27 godina nakon pokolja, rijetki su oni koji su se ovim žrtvama naklonili i za njih zapalili svijeću. Čak niti za djecu koja su tada pobijena. Što se prije 27 godine dogodilo u Kostrićima, selu u općini Majur pokraj Hrvatske Kostajnice?
O zločinu u Kostrićima pronađen je izvornik Zapisnika o ispitivanju okrivljenog Stevana Borojevića Ćuka kod istražnog suca Milenka Momčilovića na okupacijskom Okružnom sudu u Glini 21. svibnja 1992. Dokaz je to da su čak i Srbi ovaj čin okarakterizirali kao zlodjelo, te su tada proveli postupak zbog kaznenog djela ubojstva iz članka 47. stavka 2. toč. 1. Kaznenog zakona Srbije. Ta dokumentacija pronađena tijekom Oluje predana je MUP-u RH-e i Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu. Ovaj potonji učinio je sve da se zločin procesuira, kazni i nikako ne zaboravi. MUP, međutim, do danas nije shvatio kakav zapis ima u rukama.
Ratni zločin u Kostrićima počinili pripadnici Jedinice za posebne namjene MUP-a tzv. “SAO Krajine“ pod nazivom “Kaline” iz Komogovine s područja Dvora, kojom je zapovijedao ratni zločinac Stevan Borojević. Ušli su u selo i pobili svih šesnaest stanovnika, dragocjenosti otuđili, a selo zapalili. Prema iskazu Stevana Borojevića Ćuka, on je zajedno s „jednim borcem Medićem i jednim dobrovoljcem srbijancem“, dobio naredbu o „čišćenju“ sela Kostrića. Navodi da su u selu već naišli na srpske borce, od kojih mu je jedan rekao da u jednoj kući postoji jedna mlađa žena s dvoje djece i dvije starije osobe, nakon čega su se skupili kod te kuće, a ulaskom u kuću je vidio da čitava obitelj uplašena sjedi na krevetu, dok se mlađa žena tresla i plakala uz dvoje djece od 2 i 4 godine. Navodi da je tek sutradan saznao da je cijela obitelj pobijena.
Suprug ubijene žene i otac pobijenih dječaka koji je tog dana izbivao iz sela, u posve “mrtvom” selu, pronašao je i svoju obitelj, pa pojurio sve prijaviti. Tada su ubili i njega…
Stravično, gotovo kao i sam ovaj pokolj, je i to da se Kostrići prešućuju. Svjesni svoje sramote o nepokretanju postupka unatoč činjenici da su i sami Srbi ovaj zločin osudili, hrvatske vlasti ne vole izgovarati ime najtužnijeg sela u Hrvatskoj. Kostrići. Kako ih ne bi zaboravili, evo popisa žrtava:
1. Bašić Mije Petar, rođen 1898. godine
2. Bašić Franje Marija, rođena 1907. godine
3. Bašić Vilka Petar, rođen 1940. godine
4. Bašić Franje Jelka, rođena 1938. Godine
5. Bunjevac Mate Kata, rođena 1905. godine
6. Jurić Josipa Milka, rođena 1929. godine
7. Jurić Antuna Zlatko, rođen 1956. godine
8. Jurić Jure Vera, rođena 1959. godine
9. Jurić Zlatka Dario, rođen 1987. godine (dijete)
10. Jurić Zlatka Tomislav, rođen 1989. godine (dijete)
11. Jurić Josipa Marija, rođena 1930. godine
12. Kostrić Petra Marija, rođena 1924. godine
13. Kozić Mate Jure, rođen 1939. godine
14. Kozić Ive Anka rođena, 1942. godine
15. Krizman Filipa Ferdinand, rođen 1925. godine
16. Krizman Petra Marija, rođena 1928. godine.
IZVOR: dnevno.hr
