“Ovo nije moj autorski tekst, nego jedan blago izmijenjeni segment članka novinara Telegrama gospodina Mihovila Topića koji je objavljen na tom portalu, a za koji smatram da ga je potrebno podijeliti sa širom sportskom javnošću u želji da se ovaj povijesni uspjeh pretoči u nove uspjehe generacija koje dolaze.

Uspjeh koji obvezuje

Hrvatski nogometni savez će za veličanstveni rezultat vatrenih u Rusiji dobiti više od 30 milijuna dolara. Neće sve ići u kasu Saveza, dio će se podijeliti igračima na račun premija, ali na račun ovog uspjeha otvorit će se opcije za unosne sponzorske ugovore i/ili atraktivne prijateljske utakmice. Dakle, novca će biti.
Prvo, a zasad i jedino, što se smislilo je upucati taj novac u velebni nacionalni stadion. To viče predsjednik Saveza, to potvrđuje premijer, to nudi gradonačelnik Grada Zagreba, a ubrzo će se poput jeke raširiti okolo — jer kad kod nas glavešine nešto kažu, uvijek postoji dovoljno analnih alpinista koji će to ponavljati dok ne postane prihvaćeno kao istina.
Prije neki dan postao je hit video u kojem mali Luka Modrić tjera koze po velebitskim vrletima. E, tom Luki treba pomoći. Ovom Luki koji danas igra za Real Madrid ne treba stadion od stotinjak milijuna eura na kojem će se odigrati pet ili šest utakmica godišnje. Prožvakana je to već priča u kojoj je perverzna ideja graditi stadion koji hrani komplekse manje vrijednosti vrhuške stavljena iznad potrebe ulaganja u temelje koji će obnoviti sam vrh. Po tko zna koji put ganjamo megalomaniju umjesto da razvijamo suštinu. Gradimo Brandley jer nam je veći prioritet gradnja jednog stadiona koji će služiti za šepirenje pred elitama, dok je djeci potrebno stotinjak igrališta za razvoj nogometne baze, tako da svaka županija ima barem jedan stadion s umjetnom travom po FIFA standardima.
Ovaj novac je i više nego dovoljan za sasvim dobar sustav rada, jer imamo prilično malu zemlju. Treba nam sustav koji će obuhvatiti sve one male Modriće koji danas tjeraju koze u Zatonu Obrovačkom ili bilo kojem drugom selu bez da to dijete mora ići u Dinamo, Hajduk, Rijeku ili Osijek kako bi moglo trenirati u prihvatljivim uvjetima. Treba nam program u kojem karijera jednog novog Luke Modrića neće ovisiti o ugovoru s nekim novim Zdravkom Mamićem jer nije svatko sretan kao što je bio sretan Andrej Kramarić kojem je karijeru spasio Matjaž Kek i transfer u Rijeku kad zbog njega nije bilo mjesta u Dinamu.
Težina šutnje Zajedništvo, borba, žrtva. Bez toga nema rezultata i bez toga nema dočeka na Trgu. Svi oni ljudi nisu došli pozdraviti medalju kao objekt, nego vrijednosti zajedništva i nade koji taj komad metala obješen na uzicu simbolizira.
Na valu euforije u klubove će već idućih dana doći stotine djece. Klinci koji bi možda inače odabrali košarku, rukomet ili taekwondo izabrat će nogomet i ovaj uspjeh je obavezujući prema njima. U jeku rukometne groznice napravljene su velebne dvorane koje će Hrvati otplaćivati još godinama, po principu megalomanije i malograđanskog kompleksa da se pokaže da se ima i da se može. Naravno, te dvorane nisu stvorile nijednog reprezentativca, nijedno dijete ih nije nikad koristilo i sportu nisu donijele ništa. U tom kontekstu važni su i sami igrači. Nije puno prošlo od vremena kad je isti onaj Davor Šuker bio apsolutno neupitni heroj nacije koji je donosio nadu ljudima izmučenim ratom. Sve ovo što se dogodilo kasnije neće promijeniti činjenicu koliko je Brend jednom bio genijalan igrač i sinonim za Hrvatsku. Međutim, da bi to srebro imalo pravi dugoročni efekt, možda je vrijeme da Modrić i ostali vatreni heroji kažu kako nam nacionalni stadion ne treba dok ne sredimo infrastrukturu na osnovnoj razini.
To je ona brutalna realnost, mnogi je nisu spremni prihvatiti, ali Modrić više nije dječak koji tjera koze. On je danas najbolji igrač Svjetskog prvenstva, autoritet kojem kukavica koja je pobjegla ne može ništa jer je javnost na njegovoj strani. Nogometni je genijalac, ali ima utjecaja daleko izvan nogometnog terena. Ono što on govori ima težinu, nevjerojatnu moć jer on ispred sebe ima pola milijuna ljudi koji su mu se došli pokloniti, više nego ijedan političar u Hrvatskoj. Ima priliku postati kultni heroj, netko tko je donio nadu kad je te nade bilo sve manje. Ali isto tako i šutnja ima svoju težinu. Neće umanjiti njegovu genijalnost na terenu, ali će ovo sve svesti na tek privremeni elan koji će se potrošiti i uspomenu koju ćemo tu i tamo vaditi iz ladice.
Stoga je ovo najbolji mogući poziv za one koji danas imaju najveći utjecaj, naše nogometne reprezentativce, ali i sve one koji djeluju u nogometu, od predstavnika našeg Županijskog nogometnog saveza u tijelima Hrvatskog nogometnog saveza, do onih koji se javno hvale da imaju utjecaj i znaju ljude koji mogu pomoći da javno zagovaraju jedini model i sportsku politiku koja će nam u budućnosti omogućiti ponovne uspjehe i dočeke ravne ovom povijesnom trenutku.” napisao je dugogodišnji sporsti djelatnik i gradski vijećnik Maro Kristić.