Piše: David Vasilj

Grad Split još je jednom pokazao veliko srce za nerođenu djecu. Održan je još jedan Hod za život, obitelj i Hrvatsku. Mnoštvo Splićana se okupilo na trgu Gaje Bulata, odakle je krenula manifestacija. Među okupljenima bilo je mnogo djece, trudnica i umirovljenika. Sve njih spojila je ljubav prema nerođenoj djeci i zaštiti njihovih života. Sva naša srca i svi naši koraci iskazali su brigu i ljubav prema nerođenoj djeci, njihovim majkama, očevima i obitelji.

Nacionalna koordinatorica inicijative Željka Markić, poručila je kako svi zajedno imamo pravo javno reći da se zalažemo za zaštitu života od začeća do prirodne smrti.

„Smatramo da je zakon star više od 45 godina zastario, očekujemo da se provedu zakonske promjene i da se osiguraju veća izdvajanja ekonomskih sredstava za majke, za djecu i obitelji. Nadamo se da će zakon u Hrvatskoj početi podupirati znanstvene činjenice, a to su da život svakog djeteta započinje začećem i da završava smrću. Mi ne želimo da se naši potomci nas srame zato jer ignoriramo znanstvene činjenice – da je čovjekovo srce, moje i vaše, počelo kucati 18. dan nakon začeća.“

Među mnoštvom sudionika istaknula se i časna sestra Klaudija Todorić, koja djeluje u župi sv. Roka, a inače je cijeli svoj životni vijek radila u školi kao školski psiholog. Kaže kako ju svake godine u Hodu za život motivira upravo zauzimanje za život.

„Dužni smo biti dio ovoga jer tako surađujemo u stvarateljskom božjem činu, jer nas je Bog stvorio za život. Žalostan je podatak da se u svijetu svaki dan pobaci tisuće nerođene djece. Svaka osoba donosi svoje odluke koje su možda pod različitim pritiscima, bilo obiteljskim ili nekim unutarnjim. Ne mislim da je to korak bilo koga tko vjeruje u Boga, tko je barem nekako susreo Boga – nikad se neće odlučiti za ubijanje života. Definicija života je život. Nerođeno dijete je možda najnezaštićenije ako ga ne zaštićuje vlastita majka. Majke su ponekad pod velikim pritiskom. U prvom redu tu je borba majke same sa sobom, sa sredinom u kojoj se nalazi i cjelokupnim ozračjem. Ovakav naš Hod za život bi morao biti puno više usmjeren na majke. Jako je važna uloga oca i primarne obitelji za tu ženu. Nju je važno upoznati sa svime i onime što začeće i život sa sobom donosi i pomoći joj da donese pravu odluku.“ Često puta te majke nisu svjesne istine o trenutku kada taj život zaista počinje biti život – za kraj je poručila sestra Klaudija Todorić.

Na početku same manifestacije, 23- godišnji franjevački bogoslov fra Kristijan Pisac iz Kaštela sve prisutne volontere i organizatore Hoda za život je blagoslovio i kratko se pomolio za njih kako bi ovaj hod prošao u mirnom ozračju. Otkrio je i zašto se on svake godine priključuje ovom hodu.

„Mi u društvu premalo radimo po pitanju zaštite nerođenih i po pitanju pomoći pogotovo ženama i tim obiteljima koje su ranjene pobačajem i njegovim posljedicama. Moramo biti znak svima da uvijek ima načina i boljeg rješenja od pobačaja jer je pobačaj i sve ono što on donosi velika laž. Majka Terezija je davno rekla da je uz svu bijedu koju je ona gledala dok je radila svoje poslanje, pobačaj najveća tragedija koja se događa u ljudskom životu. To je najveće zlo koje čovjek uopće može zamisliti. Majčina utroba koja bi danas i uvijek trebala biti najsigurnije mjesto za čovjeka i koja je bila najsigurnije mjesto za svakoga od nas, sigurno je bojno polje koje trebamo braniti. Ljudski život je ona duša, onaj duh kojeg Gospodin udahnjuje u trenutku začeća u svakoga od nas, i to nam daje identitet, dostojanstvo i sve ono što ja jesam u životu. To nam više nitko ne može oduzeti, pa čak ni smrt.“

Na ovogodišnjem Hodu za život sudjelovala je i majka nekoliko djece, Splićanka Mihaela Krajina. Kaže kako u ovome sudjeluje još od 2017. godine, dakle svih sedam godina. Misao vodilja koja ju vodi sve ove godine je činjenica da je ona rođena i da je živa.

„Ja sam ta koja jedina može biti glas nerođenom djetetu. Ključna je svakodnevnica, radost življenja života. Život je radost bez obzira koliko je teško, lijepo, mučno,… sve je to život. Ne možemo reći kako ćemo patiti jer nosim bolesno dijete i onda se ne isplati živjeti ni meni ni njemu. To jednostavno nema smisla. Zašto onda živimo? Ako ja neću prihvatiti svoj život, onda neću prihvatiti ni tuđi život. To je ono što me gura da se svaki dan borim za život i u svojoj obitelji i općenito. Život je uistinu radostan dar vrijedan življenja. Jedino vrijedno što možemo ostaviti iza sebe je život. Taj jedan trag. Kako bi rekao Oliver Dragojević – trag u beskraju, odnosno život iza nas.“

Čak ni buka niti transparenti neistomišljenika nisu mogli spriječiti hod ovolikog broja ljudi u mirnoj borbi za živote najmanjih i njihove obitelji. Cijelim putem od Trga Gaje Bulata do konačne odrednice – Rive, pjevale su se domoljubne pjesme i vijorile hrvatske zastave. Budući da je život dragocjen, mi rođeni jedini možemo biti svjedoci ljepote življenja života nerođenima. Budimo taj sjaj ljepote življenja i širimo ga na sve rođene i one koji će se tek roditi.