Nakon što su se snjegovi otopili ili su ostali samo u tragovima, sezonu ljetnog planinarenja trebalo je nekako i otvoriti. A kako najlakše, najbliže i najljepše nego usponom na Orjen. Uru i po vožnje od Grada do vrhova od kojih su neki i viši od najvećeg vrha Hrvatske.

Nas devetoro Sniježničarki i Sniježničara za izlet odabrali smo 1894 metra visoki Veliki (Zubački) Kabao, najviši vrh Orjena. Bez ikakvih čekanja na granicama na Brgatu, Ivanici i Sitnici, pa preko Kruševica do Vrbanja. To pitoreskno naselje puno vikendica mjesto je gdje su mnogi naši sugrađani naučili skijati. Mjesto gdje neki imaju i kuće, a i gdje naše kolege iz HPD „Dubrovnik“ imaju planinarski dom. Dom koji nas je ove godine primio u sklopu izleta Opće planinarske škole.

S Vrbanja smo kroz šumu krenuli prema Sedlu gdje se nalazi drugi planinarski dom. Temperatura je bila iznenađujuće ugodna (iako je bilo od 26 na više), puhao je na momente i jači vjetar. A priroda zazelenila. Jedino smo žalili što su šumske jagode tek u cvatu, pa nismo mogli gustati u njima. Valjda je to poziv za neki novi izlet kroz mjesec dana. A jagoda je nevjerojatno mnogo već uz samu stazu.

Do doma smo se uspeli poprilično lagano i prije nego smo mislili. Pa smo se odmorili ležeći na suncu, na travi uz lokvu/jezerce pored doma. Uspon do vrha zanimljiv je i ugodan za penjanje. S pogledom na južni dio orjenskog masiva. Tako smo se iz jednog kantuna, prilikom kratke pauze, mogli diviti pokeru orjenskih planina nanizanih poput vojnika u stroju- Odijevo, Subra, Golišavac i Kosmaš.

Ns vrhu klasično- ležanje s pogledom i marendom. I poneki autotransfuzijski položaj (ono s podignutim nogama). Na vrhu je bilo i ostataka snijega. Dovoljno da Marko napravi „dramatičnu“ fotku sa Sniježnicom u pozadini. Pa ispada kao da je to bio zimski uspon. Nakon uživanja u pogledu na ostatak Orjena- od Svitavaca, Štirovnika i Buganje grede preko Velike Jastrebice, Vučjeg ziuba i Pazue do Radoštaka, Velikog Ćedila i ona četiri spomenuta „vojnika“ u nizu. Orjen na dlanu. Krenuli smo natrag i putem došli do zaključka kako bi usput mogli popeti i jedan od ona četiri „vojnika“. Kad smo već tu. I tako smo se spustili do doma na Sedlu i krenuli na 1720 metara visoki Kosmaš. Popeli smo i njega i njegov greben te se vratili natrag do doma i krenuli prema Vrbanju. Ukupno je to bilo oko 16 kilometara staza i oko 1200 metara visinske razlike za nekih 7 i po sati hoda s pauzama.

A onda je valjalo putem do doma na objed. Na koji smo čekali gotovo jednako kao što nam je trebalo do najvišeg vrha Orjena. No, u dobrom društvu ni to nije bio problem. Bitno je da je sve na kraju bilo preobilno i ukusno.

I tako je prošao naš prvi veći uspon nakon što su snjegovi rekli doviđenja. A nas nema za kad i za đe u planininu nismo spremni!