IVAN PRCE: Svoj posao ne bih mijenjao ni za jedan drugi, a Mokošicu ne bih mijenjao ni za jedno drugo mjesto!

1781

Ivan Prce radi kao nastavnik Tjelesne i zdravstvene kulture u OŠ Mokošica. Ovaj tridesettrogodišnjak se bavi i judom od svoje sedme godine života. Ljubav prema judu prenio i na mokošku djecu koja su proteklih mjeseci ostvarila izvanredne rezultate na županijskoj i državnoj razini. Tim povodom razgovarali smo s Ivanom, pitali smo za početak što judo čini drugačijim od ostalih sportova.

-Moja prva želja je bila da se bavim akrobatikom ili skokovima u vodu, a kako toga nije bilo u našem gradu, tražio sam nešto srodno. Odabrao sam judo jer je u to vrijeme bio jako popularan u Mokošici. Bio sam uvijek među najmanjima u razredu pa sam računao da će mi judo omogućiti da budem ravnopravan snagom sa svojim vršnjacima. Odmah sam se zaljubio u taj sport i upoznao jako puno prijatelja s kojima sam i dan danas u odličnim odnosima.

Ivan priča kako je već s deset godina sa svojim prijateljima i trenerima Željkom Đapićem i Sadom Bečićem proputovao Europu.

-Poprilično mlad sam se prestao natjecati, ali sam ostao u judu i rekreativno ga trenirao što i danas radim. Za mene je judo drugačiji od ostalih sportova jer te razvije kao osobu. Od UN-a je proglašen najboljim sportom za psihički i fizički razvoj, a mene to i ne čudi jer sam na Kineziološkom fakultetu prošao sve sportove i dobro znam koje su beneficije juda. Razvija disciplinu, samopouzdanje, radne navike, poštovanje prema drugima, a motoričke sposobnosti razvija do maksimuma.

Kako doživljavaš rad s djecom, ispunjava li te to?

-Od osnovne škole znao da želim biti učitelj tjelesnog, jer me je za taj posao motivirao moj učitelj i trener Željko Đapić. Rad s djecom je nešto posebno. Ovo mi je osma godina da sam u školi i niti jedan radni dan nisam imao osjećaj da mi je teško otići na posao. Posebno mi je drago da sam u Mokošici gdje sam i proveo cijeli život pa je onda i moja želja za radom veća jer sam tu. Moj cilj je jednostavan; ja kod djece moram razviti spretnost u što većoj mjeri, kroz igru razviti njihove socijalne vještine te im usaditi zdrave navike življenja. Sve to i nije toliko teško kada se nalaziš u Mokošici jer je Mokošica nepresušeni izvor motoričkih talenata. Svoj posao ne bih mijenjao za niti jedan drugi, a isto tako ne bih mijenjao Mokošicu za niti jedno drugo mjesto.

Mokoška djeca su prvaci županije u judu u muškoj i ženskoj kategoriji. Što je dovelo do tih rezultata?

-Mislim da je najvažnije to što imamo jako velik broj djece i puno stručnih trenera. Roditelji su svjesni beneficija juda i onda ih upisuju u taj sport. U Mokošici smo dobili novu dvoranu za judo, a ona je izvrsno opremljena tako da je i to motiviralo djecu za rad. Također, judo je ušao u školu kao izvannastavna aktivnost te je uključen u školska natjecanja, a sva djeca žele predstavljati svoju školu i ići na školska natjecanja. Djeca iz Mokošice su iznimno motivirana, a s takvom djecom nije teško raditi. U konkurenciji dječaka šest godina za redom smo prvi u županiji, a ove godine prvi put i u konkurenciji djevojčica. Sve više djevojčica se upisuje u judo pa smo zbog toga i u toj konkurenciji ostvarili ovakve rezultate.

Kako je bilo na državnom natjecanju na kojem su tvoje cure osvojile nagradu? Je li bilo pozitivne treme, kako su one doživjele svoj uspjeh?

-Dok smo se zagrijavali prije natjecanja, rekao sam curama da idemo na državnu medalju. Njima je to bilo teško zamisliti jer većina njih ne trenira judo dugo vremena i naravno da smo onda bili pod utjecajom treme. Trema je uvijek prisutna i svatko tko se natjecao u bilo kojem sportu trema mu nije stran termin. Ja sam znao sam da možemo daleko dogurati s ovim curama jer im predavam TZK i znam da su to redom sva djeca s najboljim motoričkim sposobnostima u školi.

Malo pomalo i one su, kaže Ivan, počele vjerovati da mogu osvojiti državnu medalju.

-Borile su se ko lavice. Od prve do zadnje borbe međusobno su se bodrile i navijale pa smo tako na kraju natjecanja ipak ostali drugi, a iza sebe ostavili OŠ Pujanke, školu koja je svake godine prva, škola iz koje je došlo nekoliko europskih i svjetskih medalja u judu. Zbog uspjeha smo bili presretni, a mobiteli curama nisu prestali zvoniti. Školski savez je omogućio praćenje natjecanja online, a ja nisam mogao vjerovati da će svi roditelji to pratiti preko interneta. Kod jedne obitelji došla je cijela obitelj i gledali su natjecanje u garaži.

Vidjeli smo na društvenim mrežama doček u Mokošici. Obično Mokošicu ljudi koji ne žive u naselju smatraju spavaonicom, možeš li nam reći kako je to raditi ovdje i kazati nam je li to tako kao što Dubrovčani misle?

-U Mokošici trebaš živjeti da bi je mogao doživjeti. Ljudi su puni predrasuda, a dio Dubrovčana nikad nije ni bio u Mokošici. Također, u Mokošici žive radničke obitelji, a to su ljudi koji najčešće nisu ništa naslijedili, nego su sve stekli sami i izborili se za sebe. Takvi ljudi su navikli raditi i shvaćaju da se jedino radom može nešto postići. To su ljudi koji cijene naš rad i uspjeh svoje djece pa su nas zato i dočekali kao da smo prvaci svijeta i to u 5 ujutro. Mokošici fali puno toga, ali za to nisu krivi ljudi koji tu žive, nego Grad koji nas kronično zaboravlja. Mokošica je svijet za sebe, a raditi ovdje, s ovom djecom, za mene je je nešto najljepše.

Evo kako je izgledao doček naših djevojčica u Mokošici:

 

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *