Ima li netko da ne zna za Hrvatsku? Gledali vi nogomet ili ne, pratili uspjehe naše reprezentacije ili odmahivali rukom, naši su reprezentativci napravili takvu reklamu našoj zemlji, da to nisu mogle napraviti nikakve marketinške agencije zajedno. I Russel Crowe dijeli tutorijale naše turističke zajednice, o Hrvatskoj se priča I piše na svim kontinentima.

Još nešto je svemu tome pogodovalo, osim njihovog sjajnog uspjeha I zgoditaka, a to je njihovo ponašanje. Fotoreporter Yuri Cortez o tome svjedoči, kada su ga, u naletu oduševljenja, “pokupili” naši sportaši nakon gola Maria Mandžukića. Mario mu je pružio ruku, Vida ga poljubio, a Salvadorac odlučio u narednoj utakmici navijati za – Hrvatsku.

Nakon Urugvaja, najmanja smo država na svijetu koja je ovako daleko dogurala na svjetskom prvenstvu, ali zato nismo bili bahati. Naši momci nisu omalovažavali ni Argentinu ni Messija, ni Engleze iako su ovi drugi to i zaslužili, nakon bahatosti i ruganja pred utakmicu. Naši se Vatreni nikome nisu naslađivali, već su nastavili igrati svoju igru, znanjem i srcem, pokazali svijetu tko su Hrvati.

Ponizni, ali ponosni, pa tako naš izbornik na pressici kaže: “Govorimo hrvatski, jer držimo do naše države, respektiramo naše suparnike, ali još više našu zemlju.”

Zato momci, pokazali ste kulturu, nogometno znanje, upornost, volju, borbenost i ono najvažnije: veliko srce. Kako god završila utakmica s Francuskom, Hrvatska je ponosna zemlja. Hrvatima ste, bar nakratko, vratili osmijeh na lica, u zraku se osjeća domoljublje, opet na svakom koraku možemo vidjeti trobojnicu. Hvala vam što ste nam vratili nacionalni zanos, jer bez obzira na vlasti koje se izmjenjuju, bez obzira što sa svim tim nismo zadovoljni, hvala vam što ste Hrvate sjetili kako vole domovinu…ovo more, ove planine i rijeke, ovaj narod koji je uvijek disao zajedno, onda kada je to bilo najpotrebnije.