Nekoliko dana prije pogibije Mario je zvao u selo i otac je otišao u rođaka na telefon i Mario mu je rekao “a tata postoji izlaz al ja neću izać…” Tata ga je molio – Mario izađi, ako ima načina spašavaj glavu i dođi kući..
“Ma ne.. Nisam ja tata zato došao” rekao je, “da na kraju sve ostavim i pobjegnem… Ja sam došao da poginem za Hrvatsku i ako treba poginut ću….” Noć prije pogibije 11.11. Mariova majka je izašla ispred kuće i plakala, zora je već bila kažu, i digla je glavu k nebu i rekla Bogu: “Ja znam da se moj Mario neće nikad vratit, ako je Isuse to tvoja volja neka tako bude, zbogom sine moj… “
Mario je imao tek 20 godina. Pokopan je na mjesnom groblju u Ljubuškom.
Sinoć je Hrvatska rukometna reprezentacija pobijedila Španjolsku 39:29 u prvom susretu Europskog prvenstva koje se održava u Njemačkoj. Matej Mandić će u svibnju napuniti 22 godine. Sinoć je bio na vratima naše rukometne reprezentacije i već neko vrijeme ga nazivaju hrvatskom golmanskom senzacijom.
Foto: RK Zagreb
Rođen je 11 godina nakon Mariove smrti, ali vrlo dobro zna za žrtvu svog mladog rođaka.
-Matej i Mario su rođaci po bakama, različitog načina življenja, različitih generacija, Mario je 30 godina stariji od Mateja. Ali, ista krv teče venama, ista ljubav za domovinu, isti odgoj u vjeri i isto srce junačko, koje kuca za obranu, čast i ponos svoga roda, kraja i naroda, kazala nam je Mariova sestra Marijana Vištica.
-Mario je završio svoj život obranom domovine, dao je život. Matej stasa u gorostasa, srca velikog ko cijeli Ljubuški, braneći kao i njegov rođak ponos i čast Hrvatske. Počašćena sam što potječem iz loze koja voli, ljubi i cijeni svoje korijene i svoju domovinu i što imam rođaka kojeg je cijeli svijet vidio u svoj njegovoj mladosti i snazi.
Dragi Matej, samo naprijed, uz tebe smo srcem i dušom. Proslavi svoju mladost vjerom, snagom, upornošću na ponos i radost svima nama, kao što je i tvoj rođak svojom hrabrošću ostavio u zalog svima nama, pa i tebi, ponos i srce koje je kucalo za Hrvatsku, dodala je kroz suze Marijana.
