Otvoreno pismo Marijane Kohn, dopredsjednice udruge Tri Dubrovkinje plus udruga pjesnika i ostalih umjetnosti prenosimo u cijelosti:
“Svem živom na ovom svijetu od iskona je biljeg dat, da nisam rođen za poetu, bio bi lupača i tat.” riječi su slavnog pjesnika Sergeja Jesenjina. U ovo doba pandemije, velike bolesti i svakodnevnih problema s kojima se, vjerujem, suočava svaki čovjek današnjice svatko traži svoj izvor sreće. Bolesni postaju bolesniji, siromasi postaju siromašniji i situacija se ne poboljšava za nikoga. Ali, u svom životu, čak i u ulozi dopredsjednice udruge kulture i umjetnosti, nikada nisam osjećala ovakvu prazninu. Osim što ubija život, umjetnicima ubija onu jednu slamku spasa- njihova djela i inspiraciju. Ne sjećam se kada sam zadnji put vidjela nekoga sa fotoaparatom da slikava za svoju dušu osim ako to nije za posao ili drugu vrstu prihoda. Zašto? Fotografi ne mogu imati izložbe, ne mogu pokazati svoja djela, sa time, njihova želja se ugasila. U fotoaparatu vide samo izvor prihoda i to nužnih. Nema više euforije, pripreme za izložbu, priopćenja novinama, spremanje govora, mjesecima unaprijed biranja onih najboljih fotografija, najbolje rezolucije, one najdraže, srcu drage… Kome? Čak i da mogu/smiju, njihova izložba gdje je prije bila puna dvorana može biti puna sa maksimalno 20 ili ne znam ni ja koliko ljudi. Nemaju novac za razviti iste fotografije za koje se toliko trude. Sa time, svjedočila sam da mnogo mojih kolega odloži aparat, spremi objektive, pospremi opremu i reče “Kad budu bolja vremena.” I tako su ubili fotografe.
Kada ste posljednji put na svom zidu vidjeli napisanu pjesmu? Riječi,događanja i osjećaje stavljene na papir? Vjerujem da je prošlo dugo. Sjećate li se kada bi vam susjed, prijatelj ili sam autor sa euforijom rekao “Napisao sam knjigu, zbirku pjesama, sad je u tisku i spremam se za predstavljanje, nadam se da ćeš doći.” Koliko je prošlo od kada ste zadnji put imali knjigu u ruci, a da nije kupljena na Tisku na akcijskoj cijeni od 49,99 kuna te da autor nije Paulo Coelho? Pjesnici nemaju od čega živjeti, a i da imaju, odakle inspiracija? Odakle želja za napisati nešto što nitko neće vidjeti? Kako će platiti promociju kada ne mogu platiti ni tiskanje istih? Kako će pokazati svoja djela? Kome? 20 cijepljenih ljudi sa odstojanjem i maskama? Pjesnici svoju inspiraciju nalaze u svakodnevnom životu, sreći, tuzi, događajima, ljubavi… Svugdje vlada tuga, crnilo. Inspiracije nema, nestalo je tinte na papiru. I opet od kolega vidim da zatvaraju svoje zadaće, laptope, stavljaju sa strane ili u ladicu uz rečenicu “pa o čemu da pišem? Mjesecima nisam izašao osim ako nije u butigu ili u doktora. Kad budu bolja vremena” I tako su ubili pjesnike.
Sjećate li se nagradnih igara za osvojiti karte za neki koncert? Priprema, odabira najljepše haljine za tu večer, pitanja “Baš me zanima hoće li biti ONA pjesma” ona koja je baš tebi draga? Zvanje prijatelja za kojim stolom ćete sjedati, hoćete li napraviti rezervaciju ili ćete se samo šteknuti na obližnji zid i uživati u muzici. Ona slavna rečenica “Baš mi je ovo trebalo da se malo maknem od kuće, djece i obaveza, pa bar na jednu večer.” Glazbenici ne mogu držati koncerte, osim na otvorenom, i pod strogim mjerama. Ti ljudi ŽIVE od toga. Donosi im sreću, zadovoljstvo, i u krajnjem slučaju, prihode. “Kome da pjevam? Kad popuste mjere biti će koncerata, kad budu bolja vremena.” I tako su ubili glazbenike. Slikari ne mogu spojiti kraj s krajem. Njegova oprema košta puno, njihov rad za jednu sliku traje dugo, u nadi da će se upravo ta slika nekome svidjeti i visiti na zidu kuće i biti vječna uspomena nekom. Kako da održe izložbe kada ne mogu priuštitii ni platno? I kome? Spremaju kist za “bolja vremena”. I tako su ubili slikare.
Novinari već više od godinu dana izvještavaju o crnoj kronici, broju zaraženih, umrlih, prometnim nesrećama i onome tko nas je napustio. A kada ne pišu o tome prisiljeni su pisati o politici s kojom se mogu slagati ili ne, ali pisati moraju, jer tako zarađuju za život. Nema više kolumni, izvještaja o ovom ili onom, jer se ništa ne događa, novinari su postali puko sredstvo za prenošenje informacija i pritom ih se napada, vrijeđa, omalovažava, prijeti tužbama… Samo zato jer su prisiljeni pisati o onome što je istina i što se događa. I tako su ubili novinare.
I završno, riječima kome, čemu i kada budu bolja vremena, ubili su umjetnost.
