Tragom obilježavanja 400. obljetnice smrti Marina Getaldića (1568.–1626.), jednoga od najistaknutijih umova hrvatske i europske znanstvene povijesti početkom 17. stoljeća, 3. rujna 2026. u Znanstvenoj knjižnici održano je predavanje dr. sc. Ivice Martinovića „Obitelj Marina Getaldića“, u sklopu službenog programa Godine Marina Getaldića u organizaciji Dubrovačkih knjižnica. Martinović je brojnoj publici predstavio rezultate sustavnoga istraživanja arhivske građe koji donose nove spoznaje o obitelji, društvenom i političkom položaju te svakodnevnom životu dubrovačkoga matematičara, a jedan od najvažnijih rezultata njegovih istraživanja jest ubikacija nekadašnje rodne kuće Marina Getaldića – ispred crkve sv. Vlaha prije Velike trešnje. 

Na temelju novih, detaljnih istraživanja u Državnom arhivu u Dubrovniku, Martinović je pedantno rekonstruirao život dviju obitelji koje su oblikovale slavnog znanstvenika — obitelji njegovih roditelja Mata Getaldića (sina Marina Jakovljeva) i Anice Andrijine Restić, u kojoj je Marin odrastao kao najstariji od petorice braće i jedne sestre, te one koju je 1621. godine zasnovao sa suprugom Marijom Vlahovom Sorkočević, s kojom je dobio kćeri Anicu, Franu i Mariju.

Predavanje je donijelo nekoliko ključnih arhivskih otkrića koja znatno obogaćuju dosadašnje spoznaje o Getaldićevoj obitelji. Martinović se prvo suočio s jednom genealoškom zamkom: u dosadašnjoj je historiografiji, napose u utjecajnoj monografiji Turska i Dubrovnik u XVI veku (1973.) Tome Popovića, Mato Marinov istovremeno evidentiran na dva različita mjesta – u Istanbulu i u Herceg-Novom 1579. godine. Sustavnom analizom dokumenata utvrđeno je da su u istom razdoblju djelovala dvojica imenjaka i vršnjaka: Mato sin Mata Marinova (poklisar harača) i Mato sin Marina Jakovljeva, otac slavnog matematičara i poklisar u susjedne sandžake Osmanskoga Carstva. S osloncem na tu spoznaju mogle su se tad rasvijetliti diplomatske misije matematičareva oca i Marinovo odrastanje.

Rod Getaldić bio je razgranat u četiri casate, a upravo je ponavljanje imena Marin i Mato kroz generacije stvaralo složenu genealošku mrežu. Martinović je ustanovio da je matematičar Marin Getaldić unutar roda Getaldić imao sedam rođaka s kojima se natjecao za vlastelinske službe. U političkom smislu gotovo su svi Getaldići pripadali Gundulićevu klanu, odnosno „sorbonezima“, zagovornicima očuvanja postojećega poretka i pragmatičnoga odnosa prema Osmanskom Carstvu. Iznimka je bio upravo Marinov otac Mato, koji se ženidbom s Anicom Restić povezao s Bobaljevićevim klanom, „reformatorima poretka“, odnosno „salamankezima“, zagovornicima odlučnije politike prema Osmanlijama. Martinovićeva je radna pretpostavka da su na Matovo političko usmjerenje mogli utjecati obiteljski odnosi, osobito Orsat Andrijin Restić, brat njegove supruge. Matov je politički izbor dodatno moglo osnažiti sedam izaslanstava u Hercegovački i Sarajevski sandžak od 1579. do 1582. godine, tijekom kojih se neposredno susretao s političkom stvarnošću i opasnostima Osmanskoga Carstva.

Biološki supstrat roda Getaldić početkom 17. stoljeća čine četiri casate: Vido Marinov s četiri muška potomka, Mato, sin Marina Matova, s jednim muškim potomkom, Mato, sin Marina Jakovljeva, s pet muških potomaka (matematičareva casata), i Šimun Marinov s dva muška potomka. Ukupno imaju 12 muških potomaka, od kojih samo jedan ima muško potomstvo koje se nadalje nastavlja. To pokazuje da jedan rod, koji spada među 33 roda koji utemeljuju Dubrovnik, ovisi praktički samo o jednom pripadniku – situacija koja nije jedinstvena za Getaldiće, već će se pokazati i kod drugih rodova, npr. Saraca.

Kad je riječ o zemljišnim posjedima roda Getaldić, treba poći od imanja koja je do 1427. godine stekao Mato Savinov (1375.–1447.), matematičarev prapradjed: Ston, Topolo, Mrcine i Lovorno. Ta početna distribucija imanja prilično je odredila rasprostranjenost imanja u sljedećim generacijama Getaldića: Stonsko polje i istočni dio Konavala postaju dominantni toponimi u njihovim ostavštinama. Sljedeći naraštaji stjecat će imanja i u drugim područjima, naročito na Pelješcu i na Šipanu, ali će se istodobno uvećavati imanja u Stonskom polju i istočnom dijelu Konavala, dakako ne tako da bi čestice bile međusobno povezane. Razmrvljenost je glavno obilježje vlastelinskoga posjeda. 

Posebno je dojmljiva priča o Niki Getaldić, jedinoj kćeri Mata i Anice, koja je odlučila svoj život „provesti u službi Bogu” – u benediktinskom samostanu sv. Andrije. Sačuvane odluke i oporuke pokazuju da obitelj pritom nije štedjela sredstva (prvo otac, pa majka). Otac Mato joj u svojoj oporuci 1593. godine ostavlja 100 škuda za ulazak u samostan te po jedan perper svakom od osam ženskih samostana u Dubrovniku, jer Nika u trenutku sastavljanja oporuke još nije odlučila u koji će samostan ući. Odlukom Maloga vijeća iz 1594. godine Anici, udovici Mata Getaldića, dopušta se da proda, založi ili optereti dobra izvan Astareje u vrijednosti od 500 zlatnih dukata za redovničko oblačenje svoje kćeri (pro monacatione). Time se ruši stereotip koji se proširio svim Getaldićevim biografijama da su bili siromašni i da je Nika otišla u samostan samo zato što nije imala za miraz. S tim se sredstvima ona mogla lijepo udati. Sačuvani pisani tragovi govore o njezinoj odluci da odabere redovnički život i o spremnosti obitelji da joj taj izbor ne samo omogući nego da ga i novčano podupre. Nika će svoj život provesti u benediktinskom samostanu sv. Andrije, a briga njezine braće za nju nastavit će se i nakon smrti roditelja. Tu će brigu nastaviti i tri Marinove kćeri.

Upravo su oporuke Marina, Jakova i Andrije Getaldića Martinoviću otvorile jedan od najzanimljivijih uvida u obiteljski svijet Getaldićevih. „Kad sam prvi put u jednoj oporuci našao takav odnos prema ženama, a to je bila upravo oporuka Marina Getaldića, tražio sam ga u svim ostalim oporukama u najužoj obitelji. Našao sam ga i u oporukama njegove braće Jakova i Andrije”, istaknuo je Martinović.

Marinova oporuka iz 1626. godine posebno je zanimljiva jer se na njezinim stranicama pojavljuju gotovo isključivo ženski članovi i osobe iz njegova kućanstva. Svoje tri kćeri, Anicu, Franu i Mariju, Marin imenuje univerzalnim nasljednicama, a za njihove tutore određuje braću Andriju i Jakova. Ostavlja deset dukata svakoj domaćici, deset dukata sestri Niki, te po pet dukata svojim kunjadama, dvjema klarisama i dvjema neudanima koje su ostale doma. U toj kratkoj oporuci nalazi se i odredba da Marinovi nasljednici odmah izvrše jedan njegov neispunjeni zavjet, tj. da nabave i poklone kalež Gospi od Milosrđa.

„Ne tvrdim da su Getaldići jedini koji su tako tankoćutni prema ženskim članovima obitelji i domaćinstva, to bi trebalo sustavno istražiti, ali ta preciznost odluka i posebno odnos braće prema sestri koja je u samostanu jako me se dojmio”, kazao je Martinović. Važno je pritom da taj odnos nije ostao ograničen na jednu generaciju. „To nije nešto što je samo odnos između dvaju članova obitelji, nego se zapravo prelijeva iz jednog naraštaja u drugi”, dodao je.

Martinović je u svom predavanju istaknuo da ga je u istraživanju posebno zanimalo gdje se točno nalazi ili se nalazila rodna kuća Marina Getaldića. „U Državnom sam arhivu istražio dva dokumenta koja spominju poziciju kuće u kojoj je živio Mato Getaldić, matematičarev otac, gdje je živio Marin sa svojom mlađom braćom i gdje su do udaje živjele Marinove tri kćeri, a nakon udaje najmlađa kći. Razdioba Marinova imanja među tri kćeri 1645. godine kaže da se rodna kuća nalazi appresso San Biagio (pored crkve sv. Vlaha), a raniji dokument o Andrijinom odvajanju od braće Marina i Jakova iz 1624. još je precizniji: innanzi San Biagio (ispred crkve sv. Vlaha). Kad se ta dva izričaja usporede sa slikom Dubrovnika prije Velike trešnje iz zbirke Društva prijatelja dubrovačke starine, jasno se vidi da je ispred tadašnjeg pročelja crkve sv. Vlaha stajala samo jedna kuća, i to je rodna kuća Marina Getaldića. Time je nedvosmisleno utvrđena točna lokacija Getaldićeve rodne kuće, koja je srušena u Velikoj trešnji”, istaknuo je dr. sc. Ivica Martinović.

Istraživanje je pritom otvorilo i niz novih pogleda na Getaldićev privatni i znanstveni život. Nakon smrti ujaka Orsata Restića 1610. godine Marin i njegova braća naslijedila su veliko imanje na Pločama, uključujući i Betinu špilju, prostor koji je Marinu bio osobito važan za njegov optički rad i primjenu paraboličnih zrcala. Samo jedanaest dana nakon otvaranja Marinove oporuke 1626. godine to je imanje s Betinom špiljom prodano Franu Buniću, što dodatno osvjetljava obiteljske okolnosti posljednjih godina njegova života. 

Dokumenti prate Marinovu obitelj i nakon njegove smrti: 21. srpnja 1645., na dan kada je Anica, najstarija Marinova kći, odlučila sklopiti ženidbeni ugovor s Pavlom Božovim Saracom, nastupio je moment kad se mora podijeliti očevina među tri sestre. Anica dobiva konavoske posjede, Frana dobiva pelješke i stonske posjede, a Marija, najmlađa od kćeri, dobiva dvije kuće – rodnu u Gradu i palaču Restića u Stonu. Nakon dvije godine, tri Marinove kćeri povećavaju godišnju potporu svojoj tetki Niki, koja je tada već opatica, na 18 zlatnika. Konačno, Velika trešnja 1667. godine donosi tragičan završetak promatranoga stoljeća: Anici, Marinovoj prvorođenoj kćeri, poginuli su muž Pavao Božov Saraca i sin prvorođenac Božo.

Martinovićevo istraživanje tako ne donosi samo nove podatke o obitelji velikoga matematičara, nego kroz arhivske tragove ponovno sastavlja njegov dubrovački život – od rodne kuće i obiteljskih veza do posjeda, političkih odnosa, diplomatskih misija, znanstvenoga rada i sudbine njegovih potomaka. Kroz ženidbene ugovore, oporuke, odluke dubrovačkih vijeća, dokumente o posjedima i nasljedstvima predavač je rekonstruirao stoljeće obiteljske povijesti, od ženidbe Mata Getaldića (sina Marina Jakovljeva) i Anice Andrijine Restić 1567. do Velike trešnje 1667. godine.

Posebno je zanimljiv i završni demografski pogled na obitelj. Marin Getaldić imao je tri kćeri i osmero unučadi koji svi nose prezime Saraca. Prva kći Anica je s Pavlom Božovim Saracom imala osmero djece, a od njih je samo Nikola Miho ostavio muške potomke. Takvi podaci, promatrani kroz nekoliko generacija, upozoravaju na to da je biološki opstanak vlastelinskoga roda ponekad ovisio samo o jednom muškarcu u visokoj dobi. 

„Htio sam sustavno proći kroz sve dokumente Marinove casate. Pokazalo se, protivno mojim prvim očekivanjima, da su neke obiteljske teme relativno manje istražene ili su, prema mojoj prosudbi, podistražene“, zaključio je Martinović.

Predavanje Ivice Martinovića o obitelji Marina Getaldića pokazalo je da četiri stoljeća nakon njegove smrti arhiv još uvijek može ponuditi nova otkrića o čovjeku koji je iz Dubrovnika postao veliko znanstveno ime – pa čak i odgovor na pitanje gdje se nalazila kuća u kojoj je Marin Getaldić rođen i odrastao: ispred crkve sv. Vlaha, u srcu Dubrovnika prije Velike trešnje.