Nakon jučerašnjeg članka na našem portalu koji možete pročitati ovdje, a u kojem je jedan tata iz Dubrovnika izrazio svoje negodovanje lektirom svoje kćeri, učenice trećeg razreda jedne osnovne škole, javio se i drugi tata (podaci poznati redakciji) koji je iskazao suprotno-svoju nezabrinutost oko te situacije i iskazao podršku djelatnicima OŠ Lapad. Njegovu reakciju prenosimo u cijelosti:

“Nakon današnjeg razgovora s roditeljima jednog trećeg razreda lapadske škole, osjećam potrebu barem nekako odgovoriti na članak objavljen na vašem portalu pod naslovom : „ Dubrovčanin o školskoj lektiri – Moja kćer ne razumije što znači duva i srećno.“
Ne ulazeći u to je li stvarno dijete ne razumije navedene riječi i koliko je puno, puno više zaista nehrvatskih riječi, ali i neprimjerenih tema u lektirama hrvatskih škola , ne ulazeći niti u osobne stavove ili traumatična iskustva koja su ponukala nekoga da od dviju riječi napravi objavu za portal koja je izazvala niz reakcija vaših čitatelja, želim podići svoj glas u ime svoga djeteta, ali i ostalih učenika i učenica trećih razreda lapadske osnovne škole, a poglavito u ime njihovih vrijednih učiteljica, knjižničarke, kao i uostalom cijelog kolektiva odgojno-obrazovne ustanove kojoj su povjerena naša djeca.
Mi nismo zabrinuti!
Svima redom nam je žao što je jedan od roditelja svoje nezadovoljstvo i svoje ideje išao rješavati preko članka objavljenog na portalu. Mislimo da to nije bilo ni potrebno ni korektno, budući da su učiteljice, knjižničarka, stručna služba i sama ravnateljica škole uvijek spremni otvoreno popričati i odreagirati na svaku primjedbu, potrebu i sugestiju nas roditelja, a sve za dobro naše zajedničke djece.
Upitno je koliko je realno da je djetetu primjerice riječ „srećno“ nepoznata (zbog razlike u jednom slovu, kao i zbog velike izloženosti naše djece takvim, ali i mnogo nepoznatijim jezičnim sadržajima preko sveprisutnih tik-tok zvijezda i YouTube kanala …a u nešto starijim godinama, nažalost i preko našoj generaciji nesnošljivih tonova, ritmova i besmisleno stupidnih stihova tzv. cajki koje drmaju iz svakog drugog auta i kafića hrvatske nam Atene…)
Veličanstveno književno djelo, hrvatskog Andersena – Ivane Brlić Mažuranić, lektire u kojoj naraštaji malih Hrvata na isti način uživaju, pa se srećom to dogodilo i s našom djecom u trećem razredu lapadske škole, uz kreativne učiteljice koje su divnu knjigu na višestruko zanimljiv način obradile, tako da su nam djeca dolazila doma zadovoljna i puna utisaka… (što je moramo priznati rijetkost danas među našim školarcima), nepravedno je stavljeno na portalski „stup srama“ zbog dvije riječi koje je autorica upravo takvim napisala i do čijeg značenja su djeca vrlo lako mogla doći i doma pitajući „zabrinutog roditelja“ ili u školi uz svoje učiteljice i prijatelje… Pa ukoliko roditelj ne razumije što je to klasik jedne književnosti, ukoliko stvarno nema (a ima!) i objašnjenje nestandardnih hrvatskih riječi u istoj knjizi, pa i onda nam se čini potpuno nelogično i neprimjereno „plakati po portalima“. S kojim ciljem uopće?
Možda ne razumijemo da se ovakvim objavama, na neki način , ni krive ni dužne diskreditiraju učiteljice, knjižničarka, pa i sama škola. Za nešto zašto niti najmanje ne mogu biti krive. Učiteljice su svim bićem tu na usluzi djeci, rade svoj posao odgovorno i profesionalno s puno entuzijazma i ljubavi…cijeli život uče i smišljaju kako bi se prilagodile promjenama i desetinama uistinu ozbiljnih problema koje muče naše suvremeno školstvo i društvo i onda se susretnu s problemom koji to ustvari nije, a to su dvije navodno „srpske „ riječi , koje djeca ne razumiju… Pa sve da je i to prihvatljiva opaska, kako to da se isti roditelj ili netko drugi nije sjetio pohvaliti kvalitetu knjige, tisak, savršenu obradu, poruku, predivne ilustracije, lapadsku školu koja se trudi da svako dijete dobije svoj novi primjerak i da uživa u evergreenu među besteselerima dječje hrvatske književnosti (nitko se pretpostavljam, neće ni osvrnuti na ovdje napisane strane riječi kakvih su nam puna i usta i lektire…).
Žao nam je što su se učiteljice, knjižničarka, ravnateljica i mnogi roditelji oko ovog uznemirili i voljeli bismo da se piše o pravim temama i problemima kojih uvijek ima, ali prije svega ukoliko kao roditelji imamo nekakav problem ili primjedbu to rješavamo na pravi način i na pravom mjestu, s povjerenjem u školi, drugom domu naše djece… portale ostavimo za istinske afere koje se izravno ne tiču djece i učiteljica…puno nam ih je društvo…Nažalost.”