Tijekom Domovinskog rata za slobodu Dubrovnika svoje živote dalo je i 16 pripadnika Omiške bojne.

Na današnji dan, 17. travnja 1993. pripadnike 114. brigade HV  Marka Krstića, Marka Lozančića, Tonćija Marušića, Nevena Pocrnjića, Vedrana Rakuljića, Antu Šošića i Miljenka Zečića u dubrovačkom zaleđu zarobili su i ubili lokalni četnici s Bobana i Trebinja.

-Tog dana bilo je nekakvo primirje. Sa naše strane se vršila obrana Položaj -Ročišta koji je bio isturen. Tražili smo da se taj položaj minira jer ga je bilo teško držati. Četnički specijalci su opkolili teren i omogućili lokalnim četnicima prilaz. Došlo je do bliske borbe, a naši su se momci u nemoći predali. Koristili su ih kao živi zid šetajući ih polugole po čuki. Za to vrijeme smo pokušavali izvesti protunapad i osloboditi zarobljene, priča nam njihov suborac Ivo Rakuljić.

Četnicima je zapovijedao Dragan Ristić zvani Beli.

-Svih naših momci su pobijeni. U našim je redovima bilo još poginulih i ranjenih. Teren koji smo držali bio je strašno nezgodan, da slikovito kažem, izgledao je kao kartonska kutija od jaja. Ipak, usprkos zarobljavanja i svirepog ubijanja naših momaka i podosta ranjenih četnici nisu uspjeli zauzeti kontrolu prometnice i presjeći naše sveukupne snage, dodaje Rakuljić.

Tijela ubijenih hrvatskih mladića preuzeta su 01. lipnja 1993., a 04. lipnja organizirali su se i ukopi prema mjestu stanovanja obitelji.

Za ovaj zločin nitko do danas nije odgovarao iako je podnešena prijava DORH-u i date izjave.

Hvala braniteljima i slava im. Počivali u miru Božjem.