Dok mnogi naši sugrađani, uključujući i neke političare kojima bi to trebala biti dužnost, jer su izabrani od naroda, ne odavaju počast dubrovačkim braniteljima, njima to nije teško, potegnuti svake godine iz Baranje do Dubrovnika.

– Ovim putem kao prvo pozdravljam sve sudionike herojske obrane Dubrovnika, kazao je uvodno predsjednik Udruge dragovoljaca HOS-a Baranje Zlatko Jožef.

Jožef je i predstavnik Gradskog odbora za hrvatske branitelje grada Beli Manastir.

Njegov ratni put počeo je početkom Domovinskog rata u Belom Manastiru. Bio je pripadnik HOS-a, ZNG i pričuvnog sastava MUP-a.

Kako je to moguće?

-Tražili smo način kako doći do oružja. Preko HOS-a smo se uspjeli naoružati, preko policije također, svaki je pripadnik dobio svoje naoružanje, kao i ZNG raznim kanalima. Ostali smo u Baranji do 23. kolovoza kada je taj dio Baranje pao. Prešli smo u Osijek, tamo u matičnu postaju PU Osječko-baranjsku, odlazili smo i u Bilje, koje se uspjelo održati napadima domaćih i uvezenih četnika do 03. rujna. Imali smo nažalost i poginule i ranjene i morali se povući iz cijele Baranje.

Jožef je tada ostao u postrojbi pričuvnog sastava MUP-a i prošao mnoge akcije kao zapovjednik postrojbe za posebne namjene, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni 1992. Više puta je ranjavan i odlikovan.

-Ostao sam u službi do 1998. kada sam otišao na liječenje. U mirovinu sam otišao 2001.

Koja ste ratišta prošli?

-U Slavoniji i Bosanskoj Posavini, obrana Osijeka, Kopačkog rita, sve do Nemetina, s druge strane Tenje, Modran, Plehan…

Gdje je bilo najteže?

-Svugdje je bilo jednako teško. Gotovo da ne mogu izuzeti jedan poseban položaj gdje je bilo lakše. Imali smo upit tako nekih povjesničara koji pišu neke knjige, pa me pitaju jesam li se uplašio nekad. Odgovorio sam im: Ljudi, nejasno mi je pitanje. Bojao sam se ujutro, popodne, navečer. Živjeli smo u strahu i pod tisućama granata. Nosili smo svoje ranjene, ubijene prijatelje..Tražili su neke detalje da im ispričam, a treba govoriti da se nikad ne zaboravi. Ako mi ne govorimo, netko drugi koji nigdje nisu sudjelovali će pričati naše priče. Moj je problem nastao kada sam iza rata pio tablete da zaboravim. Sve je ostalo u mojoj glavi i vrlo sam se teško nosio s tim. Svugdje oko mene je bio prividan mir..Danas sam u drugoj fazi, da pijem tablete da se sjetim, da mi se vrate sjećanja, a imam sreću što mi se vraćaju samo lijepi trenuci.

Mislite li da su danas branitelji marginalizirani i smatrate li kako je vrlo visoka stopa suicida među braniteljima uzrokovana nepravdom nakon Domovinskog rata? Imamo li zemlju kakvu smo zamišljali?

-Nikako nije onakva za kakvu smo mi ustali. Mnogi naši su dali svoje živote, nešto najvrednije i omogućili nama ostalima da živimo danas. Dali su svoju žrtvu. Nije danas to-to. Briga o braniteljima je svedena na brojeve. Mi smo im samo broj, nismo osobe, o nama se vode samo statistički podaci, a ta statistika nije dobra. Svatko od nas nosi se sa svojim teretom na svoj način. Trebalo bi individualno prići svakom branitelju. Vode nas ljudi koji nisu direktno sudjelovali u Domovinskom ratu, njima su to tehnički podaci. To se tako ne radi, nažalost pravi branitelji, sudionici borbenih akcija nemaju mogućnost doći u sastav tih komisija koji odlučuju kako pomoći braniteljima. Osobno nisam u nijednoj stranci i neću nikada biti.

Nekolicina entuzijasta, među kojima je i Zlatko Jožef odlučila je osnovati Udrugu dragovoljaca HOS-a.

-Živih nas je, nažalost, vrlo malo. U našoj udruzi je jako malo istinitih HOS-ovaca, ali mogu nam se priključiti svi koji vole HOS. Ljudi krivo tumače HOS, ta kratica znači Hrvatske obrambene snage. Svi smo mi Hrvatske obrambene snage: i policija i HOS-ovci i HV i svi koji su sudjelovali u Domovinskom ratu. Na HOS se bava drvlje i kamenje sa svih strana, potpuno neopravdano. Silno nas se hoće poistovjetiti s nekim fašističkim pokretom što mi nikako nismo. Nikakve poveznice s nacistima nemamo.

Zlatko je prokomentirao i pozdrav “Za dom spremni”.

-To je pozdrav s kojim smo se svi hrabrili tih devedesetih. Svi smo tada nosili krunice, molili se dragom Bogu i izvikivali Za dom spremni, kad nam je najteže bilo. Ne volim te poveznice i često nemamo prilike iskazati to.

Sami HOS-ovci, gdje god netko nije htio, znao ili mogao, HOS je išao. Ne znam tko nas to pljuje? Je li ijedna optužnica podignuta za ijednog pripadnika HOS-a? Je li netko optužen za zločin?

Kažete kako je kultura sjećanja i pijetet na poginule potrebna i pohvalna, ali to nije vaš primaran cilj, vaš je cilj briga o živim braniteljima.

-Mi koji vodimo ovu našu udrugu smo materijalno zbrinuti, imamo riješene statuse i nemamo problem s egzistencijalnim pitanjima. Ali, postoje ljudi kojima su rastrgane obitelji, ne funkcioniraju dobro, a imaju i financijskih problema. Pomažemo onima koji sami sebi ne znaju pomoći i koji očekivaju kako će im netko brinuti o njima, jer su se nekada oni brinuli za sve. Kroz udrugu djelujemo kroz socijalni program, počevši od medicinskih pomagala, bolničkih kreveta, invalidskih kolica, hodalica, štaka, radimo pakete lijekova, hrane, dijelimo ogrjev. Kod nas su zime jako hladne i drva su ljudima velik izdatak.

Osim toga Udruga dragovoljaca HOS-a Baranje održava i radionice psihosocijalne pomoći.

-Dolaze nam stručnjaci i iz područja prava za našu populaciju, kao i psiholozi, psihijatri koji ne rade samo s braniteljima nego i s članovima njihovih obitelji. Previše se obitelji raspalo zbog neshvaćanja. Ne možemo sami sebe nekada shvatiti. Neki ne žele prihvatiti pomoć, pa imamo problem s njima, jer su se zatvorili u četiri zida, a svakodnevno branitelji umiru. Odlaze i u razne ovisnosti i na taj način ubijaju sami sebe. Nastojimo ih angažirati, damo im neke zadatke, da odrade neke poslove. Kad se zaokupe nečim, osjete se ponovo potrebnim.

Jeste li u kontaktu s drugim udrugama HOS-a u Hrvatskoj?

-Imamo odličnu suradnju sa svim braniteljskim udrugama. Kroz sve ove godine susreli smo se s mnogim braniteljima iz cijele zemlje, tako smo stigli i ovdje u Streljačko društvo dragovoljac u Mokošici. Ovo je treća godina kako se uzajamno posjećujemo.

-Moram istaknuti i odličnu suradnju s Ministarstvom branitelja i ministrom Tomom Medvedom i državnim tajnicima. Imamo i suradnju s našim načelnicima općina u Baranji, pogotovo s našim gradonačelnikom, koji je i sam maloljetni branitelj i dragovoljac Domovinskog rata pa osjeća bilo naše populacije. Pohvalit ću i vašeg gradonačelnika, koji nas primi svake godine. Odličan i podržava nas maksimalno. Koliko sam razgovarao s braniteljima, nisam čuo žalbe na njegov račun, što mi je drago čuti.

Kada dođete u Dubrovnik, idete na promocije knjiga i filmova. Prošle godine ste bili na promociji knjige našeg Đura Kovačevića, a sada ste išli gledati film o Škabrnji. Položite vijence i upalite svijeće na Dan dubrovačkih branitelja i na Boninovo i na Srđ i dođete i u Sustjepan.

-Imamo odlične kontakte i s pripadnicima HOS-a u Dubrovniku, posebno s Perom (Stjepovićem, op.a.), njemu svaka čast i imali smo sreću što smo naišli na njih. Mi dođemo ovdje, odamo počast, ali nemamo saznanja jer nismo s ovog područja. Volimo čuti što se to ovdje konkretno događalo. Imali smo sreću da smo čuli priče od direktnih sudionika iz prve ruke, malih pravih heroja, imaju moj naklon i hvala im. Meni je ovdje jako lijepo, divni ste ljudi. Drago mi je da ima i puno omladine, oni moraju nastaviti prenositi istinu. Kad šećemo po Gradu u našim odorama, prilaze nam ljudi, slikaju se s nama, grle nas, osjećamo se ponosno.

Moj sugovornik dodaje kako nastoje ne evocirati tragediju, nego nastoje pričati da se ne zaboravi.

-Sjetimo se često šaljivih trenutaka, bilo je i toga. Prepričavamo neke situacije, držimo se…Napominjem stalno i dečkima iz Dubrovnika: Pričajte priču, ne dozvolite da priču pričaju udbaši, Jugoslaveni i oni koji su pobjegli i nigdje nisu bili. Moja djeca su već odrasla, oni će pričati svojoj djeci, ali što je s onima koji iskrivljavaju povijest? Ja sam više star, nama su nekad pričali iskrivljenu povijest, a naša djeca ne uče uopće o Domovinskom ratu. Jednom sam trebao održati sat povijesti, pa su mi rekli kako sam preradikalan, ne, nisam, samo za četnika kažem da je četnik. Ne volim te riječi “agresor”, kao da smo igrali nogomet. Treba nazvati stvari svojim imenom, mi smo sto godina slušali njihove priče.