Dubrovnik je trenutno najapsurdniji grad u Hrvatskoj. S jedne strane blještavilo, luksuz, jahte, bogataši, najopremljeniji apartmani, šampanjac i kavijar, a s druge cisterne s vodom.

Znaju li naši dragi gosti da voda nije za piće? Sjećam se, prije više od dvadeset godina, kada su moji rođaci koji žive u Njemačkoj kupovali mineralnu gaziranu i negaziranu vodu i onda kada bi došli u Hrvatsku jer nisu navikli piti vodu s rubineta. Meni je to bilo potpuno nejasno i zahvaljivala sam Bogu što mi imamo zdravu vodu, za koju moramo samo poći u kuhinju.

Ipak, na našim gradskim fontanama, naši se gosti i dalje osvježavaju. Valjda oni koji nisu navikli kupovati vodu poput mojih Nijemaca ili naših Dubrovčana.

Meni je naprosto nevjerojatno u jednom momentu staviti članak na portal koji kaže kako imamo porast gostiju ili kako imamo direktne letove prema Americi, a nakon toga stavljati raspored cisterni sa pitkom vodom.
Ono što me interesira, osim razloga onečišćenja, jest tko je organizirao donošenje vode onima koji to sami ne mogu učiniti? Kako će neka none sa Svete Marije ili s vrha Mokošice, na primjer krenuti po bidon, dva vode, jer joj voda treba i za piće i kuhanje i za pranje zubi? Onaj tko nema prijevoz ili jednostavno ne može u periodu kad su cisterne postavljene u blizini njegovog doma uzeti besplatnu vodu, mora je kupiti, a litra vode je minimalno 8 kuna. Pa vi izračunajte…Filteri za pročiščavanje vode su jako skupi, a neki od njih ne rješavaju problem teških metala….

I dalje će nam se slati računi koji iznose preko 200 kuna mjesečno za vodu. Koju smo isteglili iz cisterne ili smo je kupili u butizi.

Voda je osnovno pravo svakog čovjeka, bez nje ne možemo živjeti. Ako nemate koga da vam je dotegli od cisterne do doma ili solada da kupite vode za svaki dan- tko vam je kriv.
Da se razumijemo, priče o pročistaču traju godinama.. Priče o Grabovici također. Nije to od jučer.

Dubrovnik, biser Jadrana, najljepši grad na svijetu ima veliki problem, pred kojim se više ne mogu zatvarati oči.