Sevtap Altinel je iz Istanbula doselila u Dubrovnik. Ova lijepa poslovna žena odlučila se skrasiti na hrvatskom jugu, tu je otvorila i svoj prvi butik u Ulici Iva Vojnovića.

Kako ste se odlučili doći i ostati u Dubrovniku?

-Rođena sam u Bugarskoj, u Njemačkoj živjela 24 godine, tamo sam studirala kad mi je majka poginula u prometnoj nesreći. Moj otac se vratio tada u Tursku jer ga je sve podsjećalo na nju. Rekao mi je da sama odlučim gdje ću živjeti kada završim fakultet, a studirala sam međunarodni business.

Sevtap je radila za Bosch i kako kaže kada je naučila sve o tome, nije više bilo prostora za rast i odlučila je otvoriti svoj posao.

-Imala sam više odgovornosti, ali sam imala i život u svojim rukama.

Majka je sina i kćeri.

-Moj sin studira u Kanadi, ali ne želi ostati tamo. Potrebno mu je sunce i more, Kanada je hladna zemlja. Moja kćer Elis, po kojoj je i butik dobio ime, studira ovdje na američkom koledžu. Ispočetka se bojala kako će joj biti ovdje, ipak je to druga država, drugi grad, drugi način školovanja…Završila je umjetničku glazbenu školu i imala je malo problema zbog drugog koncepta školovanja, ali navikla se. Rekla sam joj da ne brine, da pusti vremenu da učini svoje, da će uspjeti. Ovdje se ne brinem za nju, hoće li doći u 2, 3 ujutro, mirno spavam. Ako ste vi kao majka mirni i sretni, onda i vaša djeca osjećaju mir i sreću. Imam osjećaj kako sam je spasila što smo došli ovdje.

Što vam se ovdje kod nas najviše sviđa?

-Divno mi je ovdje, volim ljude, kulturu, svi su ljubazni, ovdje nema kriminala, što je meni najvažnije. Predivna klima, zrak, dobra hrana, more gdje god se okreneš. Nikoga nije briga što ti radiš, nitko ne upire prstom u tebe…ovo je sloboda. Ljudi su prekrasni. Jako se slobodno osjećam ovdje.

Koje su najvažnije razlike, recimo življenja u Turskoj i ovdje?

-Sve je sporije. Sve. Život je spor, u Turskoj je svaki sekund neka trka.

Koje su sličnosti?

-More, obala, klima.

Jeste li naučili koju hrvatsku riječ?

-Jesam, malo. Polako…Težak je jezik, ali naučila sam neke riječi od mojih mušterija kao: Dobar dan, hvala, kako si, dobro sam, ti kako si…

Kako su vas Dubrovčani prihvatili?

-Pomogli su mi. Upoznala sam jednu dragu ženu, umjetnicu u Starom gradu. Ima neku galeriju, postale smo prijateljice. Nikad neću zaboraviti prvi dan kada smo se upoznale. Ostavila je svoju torbu na podu i rekla “Dođi sa mnom”. Bila je noć..Napomenula sam je kako je ostavila svoju torbu, a ona mi je rekla da ne brinem. Rekla sam: Wow…Ovo je sloboda! Ovo je za mene nevjerojatna promjena. Ostale smo u kontaktu, popijemo kavu nekad. Živim blizu Rixosa, potpisala sam ugovor na duže vrijeme. Vlasnici stana su predivni ljudi. Nadam se novim prijateljstvima.

Kako je vaša obitelj reagirala na vaše preseljenje u Dubrovnik?

-Bili su šokirani. Prvo nisu vjerovali, ali su shvatili da mislim ozbiljno. Našla sam knjigovođu, tražila sam prostor za trgovinu, našla, otvorila svoj posao i sretna sam.

Kako ste se nosili s našom administracijom?

-Nije bilo nikakvih problema, bilo je lako. Neke stvari su išle ne tako brzo, ali sve je bilo u redu.

Što vam nedostaje iz Turske?

-Nedostaje mi što možete bilo kada otići recimo nešto kupiti. Sve je uvijek otvoreno. Možete u 3 ujutro, ukoliko ste gladni, poći u restoran. Svaki dan, čak i zimi. Ali, navikla sam se na ovaj način života. Kupim sve što mi treba subotom. Ako ostanemo bez nečega nedjeljom, sjednemo na motor, nađemo Studenac koji radi i problem je riješen.

Sviđa li vam se naša hrana?

-Sviđa mi se, volim vašu svinjetinu. Znam da je ne bi trebala jesti toliko puno, ali meso i riba su jako dobri ovdje. Kuhamo skoro svaki dan, jednom tjedno pođemo u neki restoran. Pođemo u Lidl i nabavimo namirnice.

Kako bi opisali razlike u socijalnim normama između Turske i Hrvatske, pogotovo položaj žene u zajednici?

-Vrlo važno pitanje. Ne želim da Turska sada ispadne loša, ali ja sam iskrena osoba. Zbog imigranata Turska se promijenila, ljudi se ne osjećaju sigurno više kao nekada. Ovo mjesto ovdje vam pruža mir. Ako su ti svi zdravi, radiš, što ti više treba u životu? Što se žena tiče, mislim da su ovdje žene jako poštovane, stoje čvrsto na svojim nogama. Turkinje su jako lijepo obučene, paze na svoj izgled, nose markiranu odjeću, lijepe cipele i torbe…Mene to više ne zanima. Došla sam ovdje s par komada odjeće, imam mir sama sa sobom, što je najvažnija stvar u životu. U mom butiku je sve jednostavno, organsko, prirodno..Tako gledam i na svoj život i ne želim više komplicirano. Bitno je ono što nosiš u sebi. Moraš raditi, stabilizirati svoj prihod, zato ja tražim drugi prostor za moj butik, jer trebam više mjesta. To je moj cilj.

Kakvi su vaši planovi za budućnost osim onih poslovnih?

-Želim biti lokalac, imati prijatelje ovdje. U suprotnom, bit ću usamljena.

Što mislite o tome što danas ljudi kupuju preko interneta, preko aplikacija Temu ili Sheina? Malo tko se danas usudi otvoriti ovako nešto zbog takve ponude?

-Ja sam više “old school”. Ne kupujem ono što ne vidim, ne dodirnem, da vidm kvalitetu, materijal. Mislim da još uvijek postoje ljudi kao ja, a i lijepo je imati neke male, lokalne trgovine u koje možeš ući, porazgovarati, nešto kupiti, potpomogati lokalce. Kupujem meso samo u lokalnim trgovinama, trebamo pomagati jedne druge, to je ekonomija.

Sevtap je otvorila svoj butik “Elis” na adresi Iva Vojnovića 71. U butiku možete naći odjeću prirodnih boja i materijala iz Turske. Možete ih pronaći i na Facebooku i Instagramu.

Posjetite ih već danas, osvježite svoju garderobu i zaželimo dobrodošlicu ovoj ženi koja je u našem gradu pronašla svoj mir, sreću i sigurnost.