SJEĆAMO SE 1. LISTOPADA 1991. “I nakon rata, dugo sam u snu čula sirene….”

624

Dan je to koji nam se vječno urezao u pamćenje. 1. listopad 1991.

-Ne sjećam se točno početka napada na Dubrovnik, ali pamtim onaj strašni zvuk granate i nas desetak djece koji sklupčani ležimo pod skalama u podrumu zgrade. Kazali su nam kako je to najsigurnije mjesto..Nismo shvaćali što se događa, ali znali smo kako imamo razloga za strah. Tate nisu bili uz nas, a mame u panici…Pokušavali smo kasnije skontati koliko je daleko pala od nas ova ili ona granata. Vrištali smo na malo jači zvuk i mislili kako je upravo ta “naša”. Bila sam najstarija od sve te djece, a bilo mi je samo devet godina, priča nam Dubrovkinja Vesna Tadić.

Helena Dadić Marković sjedala je s najboljom prijateljicom ispred kuće na Lapadskoj obali.
-Razgovarale smo o tome kako je sutra prvi dan škole (odgodili su početak u rujnu i prebacili na 1.10). Trebale smo krenuti u 8. razred.
Odjednom su avioni krenuli prelijetati. Skupilo se susjedstvo i svi smo u čudu gledali raketiranje Srđa. Nikome nije palo na pamet da tako mogu i po nama pa smo samo otvorenih usta gledali u šoku i nevjerici. Nakon toga imam rupu u sjećanju što se dalje događalo, ali taj događaj je urezan za vijeke vijekova.

Natalija Žanetić Car tog dana bila je u rodnom Cavtatu.

-Ko danas se sjećam, sjedila sam u Cavtatu ispred hotela Makedonija, gledala kako se stari grad dimi i plakala ko malo dijete dok su mi granate, koje lete prema gradu, zujale iznad glave. Stravično je bilo za gledati.

-Začuli smo uzbunu i svi izašli vanka. U šoku, ne znaš točno što se događa. Nakon rata, dugo sam u snu čula sirene…..sjeća se Ružica Ćubić, koja ju je rat zatekao na Kantafigu.

-Prvi dan škole, ponedjeljak su tako nisko preletjeli Bosanku da smo vidjeli pilota.
Slijedeći dan ujutro nas probudila kiša granata, nikad nismo čuli te zvukove i pitali se što se događa.
Tata zvao iz Grada jer je već bio na poslu da se sakrijemo u podrum ispod kuće.
Dva dana podruma na Bosanci, pa na Kineski zid kod tetke, točnije u njihove šupe. Vrlo brzo smo prestali oblačiti pidžame jer kad te probudi sirena nećeš u pidžami u šupu. Svijeće, radio, podrum su postali svakodnevica..priča sa sjetom tada dvanaestogodišnja Adriana Jakšić.
Dana početaka agresije na Dubrovnik i njegovu okolicu prisjetila se i pjesnikinja Franka Kohn.
-30. listopada 1991. nalazila sam se sa svojim dvjema tada malim kćerima u našem podstanarskom stanu u Karmenu. Moj bivši suprug bio je dozapovjednik jednog pratećeg voda ZNG-a te se iste iste noći kasno spustio s položaja sa svojim suborcima na večeru koju sam inače pravila kada bi oni dolazili s položaja. Sjedali smo do kasno, pasalo je ponoća, bio je već 1. listopada. Ostali smo pričati i u jednom momentu smo čuli i osjetili duboki zvuk u moru. Nismo znali što se događa, ali odjednom svi oni su se digli sa stola i otišli na položaj. Bila sam upoznata sa situacijom u zaleđu te sam svojevrsno slutila da dolazi ono najgore i da smo na redu mi. Tokom toga dana sam prvi put čula zvuk uzbune i sirena te sam sa kćerima otišla u susjednu zgradu čiji je portun služio kao sklonište. Iz gustjerne toga portuna smo nabavljali pitku vodu. Nekome tko nije osjetio taj užas razaranja, zvuk topova, lomove stakala, trešnju unutar zidina kao da je jaki potres ne može osjetiti strah,nemoć i užas tih svih razarajućih zvukova koji su rušili kupe, zgrade,obitelji i snove u tako kratkom vremenu. Taj dan započeo je pakao, a mi smo svi ušli u njega. Ja sam u taj pakao ušla ni ne znajući da sam trudna sa svojim sinom kojeg sam rodila u skloništu Medareva sedam mjeseci kasnije. Mnogi su se pitali zašto sam ostala u zidinama, a ja dan danas ne znam objasniti zašto su mi srce i duša govorili da ne napuštam rodni grad kojega su razarali svim sredstvima četiri godine. Mnogih mojih prijatelja više nema, stradali su na bojištima ili od posljedica rata. Neka im je vječna slava i hvala, a ja sam ponosna što sam ostala u gradu. Svojom poezijom i dalje ću njegovati sjećanje na sve žrtve.

 

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *