Dubrovnik je grad koji jednostavno vole svi, ne samo oni koji su u njemu rođeni. Kad upoznate nekog Dubrovčanina negdje diljem Lijepe naše, s ponosom će reći odakle je.
Stoga je jasno da i oni koji su iz njega pobjegli za vrijeme Domovinskog rata za njim i danas pate. Nije lako otići pa da ne možeš kad te je volja, tek tako, prošetati Stradunom. Međutim, te ljude velikim dijelom nitko nije tjerao. Ne znamo za nijedan takav slučaj, ali uzimamo u obzir kako se i takvo nešto možda dogodilo.
Na Facebooku postoji grupa pod imenom “Jedno drugo vrijeme, vrijeme dobrih Duhova od Grada, Dubrovčana dobra duha” u kojoj Vasiljko Vukoja već duže vrijeme provocira one koji danas u njemu žive. Uznemiri ljude svojim objavama, pa ih briše i tako već dugo vremena. Radi se o osobi koja je 1989. kao sportski djelatnik dobila Nagradu grada Dubrovnika. Bavio se atletikom i koliko nam je poznato, rođen je u Dubrovniku i živio u Gružu. Vukoja već godinama imputira kako je prognan iz Dubrovnika, kako su mu u Dubrovniku ubili majku i kako je sve danas ustašoidno i kako grada kakvog on pozna više nema.
Jučer, 6. svibnja 2020. Vukoja je postavio fotografiju na kojoj svetom Vlahu nedostaje jedan prst i komentirao kako je to napravio neki idiot, uz popratni komentar: “Ovo nije bilo prije februara, ovo je učinio neki ovovremeni barbarin.” Na to su se referirali neki naši sugrađani, pa je tako Vukoji postavljena i fotografija iz 1930. na kojoj je kip svetog Vlaha jednako oštećen. Uslijedio je status dubrovačkog branitelja, Braca Elezovića koji prenosimo u cijelosti:
“Za sebe mislim da sam prilično tolerantan. Nikad čovjeka nisam sudio po vjeroispovjesti, nacionalnosti ili boji kože, nego samo i isključivo po djelima i/ili nedjelima. Sudionik sam Domovinskog rata od prvog do zadnjeg dana, ali unatoč tome imam veliki broj prijatelja i poznanika iz svih zemalja bivše države. To su, naravno, ljudi koji nisu sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, ili ako su i sudjelovali onda su se pokajali i nisu počinili nikakav zločin. S nekima od tih ljudi imam čak puno bolji odnos nego s nekima koje susrećem skoro pa svaki dan.
Ipak ima stvari koje ne mogu tolerirat. Ne mogu tolerirat gmazove koji su prije i tijekom rata kalkulirali, gledali razvoj situacije, čekali, a onda se u datom momentu prilagođavali trenutnoj situaciji. Jedan od takvih, nekadašnji Dubrovčanin i sportski djelatnik, po nacionalnosti Srbin, godinu dana prije početka agresije je prijetio i psovao ustašku majku svatovima s hrvatskim barjakom, početak rata je dočekao u Dubrovniku, gledao i lukavo čekao razvoj situacije nadajući se ulasku četnika u Grad i vjerojatno nekoj poziciji smatrajući se “uglednim” građaninom, a kad su kola krenula nizbrdo, pa su četnici pobjegli pred Hrvatskom vojskom, pobjegao je i on. Danas ta spodoba ne propušta priliku iz daleke Australije provocirati, pljuvati po Dubrovčanima, Hrvatskoj, hrvatskim braniteljima i Domovinskom ratu.
Od takve spodobe je to bilo za očekivati, ali nije bilo za očekivati da taj reptil ima svoje obožavatelje u Gradu koji je punih osam mjeseci bio pod potpunom opsadom srpsko-crnogorskih hordi, više gladan nego sit, žedan, bez struje, pod granatama, raketama i drugim projektilima i sa gotovo svakodnevnim sprovodima hrvatske mladosti. Dakle neki moji sugrađani i dan danas prijateljuju s tim govnom, lajkaju ga, lajkaju njegove provokativne objave i ližu mu guzicu, a ja se pitam kako to tolerirati. Za njega me boli kurac, jer je u Australiji, ali pričam o ljudima koji žive među nama. Razumijem neke ljude koji ga imaju za prijatelja, jer tko sam ja da bilo kome biram prijatelje, ali ne razumijem to lajkanje očitih provokacija jednog govnara koji bi nas, da su četnici ušli u Grad, istima vjerojatno predao kao ovce na klanje i usput uživao u tome.”
Na Elezovićevom zidu pojavilo se mnoštvo komentara, pa je jutros osvanuo osvrt na to u gore spomenutoj Facebook grupi, međutim, administrator je isključio komentare, pa se prozvani nisu mogli očitovati. Prozvao je Dubrovčane Antu Lovrića, Braca Elezovića, Danijela Đurića i urednicu ovog portala, Ivanu Žuvelu Kalinu.
” Volio bih da me administratori zastite od vulgarnih pisanih komentara, posebno onih od frustrirane djecurlije, Ivane Zuvele, Danijela Djurica, Ante Lovrica i slicnih neodgojenih i nazalost, MRZNJOM zadojenih mladih osoba, kojima posebno ne zamjeram jer odgoj dolazi iz kuce. Posebno je po njih mizerno i tuzno, da su neki od njih djeca mojih skolskih ili radnih kolega, koji valjda, zbog nedostatka posla i normalnog zivota, lazima i strasnim izmisljotinama, javno brukaju moj rodni Grad, jer ne znaju da svaka njihova laz, mene zalosti ne radi mene, nego radi Dubrovnika, u kojem kada sam rodjen i odrastao, nije bilo mrznje, nego tolerancije, zivota i uvazavanja. Nismo ni znali ko je koje nacije ili vjere, ali smo znali da smo prijatelji i znali smo da se volimo, a ne mrzimo.Tu djevojcicu Ivanu Zuvelu, ako se ne varam, posljednji put sam vidio u djecjim kolicima… Nije mi jasno kako je to dijete, navuklo toliku mrznju, znajuci da je to neizljeciva bolest od koje se na kraju strada. Pisati toliko bljuvotina osobi mladjoj od njenog oca samo dvije i po godine, moze, po meni pisati mlada osoba koja je izgubljena u vremenu i prostoru, i koja ce tu mrznju, nazalost prenijeti na potomke……Za njegov, po pisanju, vidim gotovo tragicno promasen zivot, ja ne snosim nikakvu odgovornost, pa napisati da on zna da je prst Sv.Vlaha slomio “geler cetnicke granate”, i da zna da je prst “slomljen cetnickim gelerom u 11 mjesecu 1991” istina je jednaka istini koju on i njegovi mladji ideolozi pisu u komentarima o meni. Nikad mi nece oduzeti pravo da pratim povijest Dubrovnika, niti da ga bez stanova i penzija, oduzete imovine, ubojstva majke i progona. ne volim jednako kao onda kad sam u njemu zivio. Ponosam sam sto sam na suprotnoj strani od gospara Elezovica, a na strani koju svijet smatra pravom, sto sam na strani pobjednika u II svjetskom ratu, sto fasistima, bili oni iz doba zlocinacke Paveliceve monstrum kvazidrzave, ili ovima iz 1991, koji ljube lance jer pate, za srecom, unistenom NDHazijom I dive se zloglasnom ZDS, po ne zna koji put porucujem, NON PASARAN….”
Nekoliko sati kasnije, naša je urednica svoj odgovor iz nemogućnosti odgovora u Facebook grupi, postavila na svoj zid. “Prvo, imam još jedno prezime, mog muža, branitelja iz Domovinskog rata, čovjeka kojeg svatko tko je bio u ratu, vrlo dobro zna. Čovjeka koji je časno u istome sudjelovao, bio sudionik bitke na Čepikućama, dozapovjednik nultog položaja u Sustjepanu, čovjek koji ima u sebi gelere, dva metra crijeva manje i slomljenu ruku i danas.
Ivana ipak ne nosi mržnju u sebi niti je Ivana odgojena da broji ičija krvna zrnca. Isto tako, Ivana, čije ime toliko puta spominjete, ima prijatelje među Srbima i svi su redom časni ljudi. Za razliku od vas, koji to niste. Jer da jeste, ne bi insinuirali, lagali, provocirali i mrzili. Treba pročitati samo jedan tekst na “Srpskom glasu” koji vodite pa da svi vide odakle mržnja ide. Ne spominjite mog oca ni u jednoj rečenici jer ne zaslužujete ni isti zrak disati kao on. Moj je otac za vas legenda i imate se dignuti na noge kad mu spominjete ime. On se borio protiv takvih kao vi…
Samo da znate: i nama je drago što ste bili kako navodite na suprotnoj strani, a ne na našoj, jer mi s takvima posla ne želimo imati.
I još nešto: mi posla, hvala Bogu imamo. Imamo i živote, očito puno ispunjenije nego vi.
Samo ću reći, može vas biti sram.”
Nekoliko sati kasnije, u istoj Facebook grupi, Vasiljko Vukoja navodi: “ U posljednjih nekoliko dana.posebno u par sati, dogodile su se neke nepredvidjene okolnosti zbog kojih sam morao traziti pomoc Australijske federalne policije i INTERPOLA, a povodom otvorenih teroristickih prijetnji ne samo na mene, nego i na moju familiju. Grupa ljudi, pretpostavljam zbog moje nedavno objavljene tuzbe za ratni zlocin protiv civila u Dubrovniku i oduzimanja stana, te progona pod prijetnjom smrcu iz Dubrovnika 1991. godine i prekjucerasnje objave proslave dana Titovog rodjendana u Dubrovniku, na stranicama ove grupe, pocela je prvo falsifikatima (danas mogucim zbog tehnoloskog razvoja) I ogavnim neistinama prijetiti meni i porodici, da bih danas tokom dana u inbox primio preko 200 smrtnih prijetnji”)
U daljnjem tekstu, kao vođu ove zločinačke organizacije navodi Braca Elezovića, a po Vukoji “najviše se u prljavim igrama oko ljudskih života, smrti i klanja igra Ivana Žuvela”. Vukoja je prozvao našu urednicu za huškanje ljudi, pisanje o njegovoj mržnji prema Hrvatima, kako je u to sve uključila i njegovu pokojnu majku, pisala pod lažnim imenom Mladen Ivanović te implicirala zbog ćirilice kako se radi o četniku.” Vasiljko iz daleke Australije kaže kako će poslati prijavu DORH-u protiv nekih osoba, a za Ivanu Žuvelu, Emila Klepa, Braca Elezovića i Nikolu Lazarevića traži pritvor. Ovaj bivši sportski djelatnik napominje kako je zbog navedenih terorista u pokušaju, velik broj Dubrovčana doveden u opasnost.
Naša urednica čeka poziv od PU Dubrovačko-neretvanske, a ovim putem poručuje Vasiljku Vukoji kako će ga prijaviti nadležnim institucijama i podići kaznenu prijavu protiv ugleda i časti.