Tog 6.travnja,u 8 sati ujutro Dubrovniku se dogodio katastrofalan potres, zvan i Velika trešnja. To je bila najveća katastrofa u dotadašnjih 1200 godina dubrovačke povijesti.
Bila je Velika srijeda. Kamenje se skotrljalo sa Srđa, strahovit udarac je zaljuljao Grad. More se nekoliko puta povlačilo i pri povratku razbijalo brodove o obalu. Prašina koja se podigla iznad porušenog grada zamračila je nebo, u zemlji su se pojavile pukotine, izvori vode su presušili. Bila je to sablasna, gromoglasna lomljava. Ljudi su bili zatrpani gomilama kamenja, zapomagali.
Potres, jedan od najjačih koji su ikad pogodili neko područje današnje Hrvatske, srušio je gotovo cijeli grad, poginulo je oko tri tisuće ljudi, što je bila polovina tadašnjeg stanovništva.
Požar koji se potom razbuktao, napravio je golemu štetu, dvadesetak dana je gorio i odnio u nepovrat neprocjenjivo materijalno i kulturno blago.
Relativno neoštećeni ostali su samostani i crkve dominikanaca i franjevaca, Crkva svetog Vlaha, Crkva svetog spasa, Sponza i zidine.
Potres se dobro osjetio i u Splitu, Šibeniku i Zadru, Mostaru i Kotoru.
11.travnja dubrovačka vlada donosi odredbe za izvanredno stanje. Dubrovačka diplomacija je i u ovim, iznimno teškim okolnostima uspjela sačuvati samostalnost Republike.
Dubrovnik se održao i podigao kao Feniks iz pepela, iako nikada više nije bio moćan i snažan kao u svojim prijašnjim danima.
