Satove ćemo ove godine pomicati u noći sa subote 28. na nedjelju, 29. ožujka. Dva puta godišnje, ritual pomicanja kazaljki na satu pokreće lavinu rasprava o smislu ljetnog računanja vremena. Iako je izvorna ideja, rođena u jeku Prvog svjetskog rata, bila plemenita i pragmatična – ušteda energenata poput ugljena produljenjem dnevnog svjetla – danas je taj argument gotovo u potpunosti izgubio na težini.
Suvremene analize pokazuju da su uštede na rasvjeti zanemarive ili ih u potpunosti poništava povećana potrošnja klimatizacijskih uređaja tijekom dužih i toplijih večeri. Prava istina o ustrajnosti ove prakse leži negdje drugdje, u bilancama i izvješćima o dobiti moćnih gospodarskih sektora kojima dodatni sat sunca donosi ogroman profit. Dok se većina građana bori s poremećenim bioritmom i posljedicama izgubljenog sata sna, neki zadovoljno trljaju ruke.
Glavni pokretači modernog ljetnog računanja vremena su trgovina i ugostiteljstvo. Trgovačke komore i maloprodajni lanci među najglasnijim su zagovornicima ove prakse iz vrlo jednostavnog razloga: ljudi su skloniji trošiti novac kada je vani danje svjetlo. Dodatni sat sunca nakon radnog vremena potiče potrošače da na povratku kući svrate u trgovine, obave kupovinu ili se spontano odluče za posjet restoranu ili kafiću. Za ugostitelje, osobito one s vanjskim terasama, dulji dan znači dulju sezonu i znatno veći promet. Turistička industrija također ubire plodove, jer posjetitelji dulje ostaju na otvorenom, istražuju znamenitosti i troše više novca na izvanpansionsku ponudu, čime se izravno potiče lokalno gospodarstvo.
