Cerebralna paraliza je grupa neprogresivnih poremećaja pokreta i položaja uzrokovana oštećenjem nezrelog mozga. Definicija cerebralne paralize još su predmet rasprava. Uzrokom ovih poremećaja koji utječu na djetetovu sposobnost kretanja te držanja tijela i ravnoteže smatra se ozljeda mozga prije poroda, tijekom poroda ili tijekom prvih godina djetetovog života. Hrvatski savez udruga cerebralne i dječje paralize obilježava 5. svibnja kao Nacionalni dan osoba s cerebralnom paralizom.

Ovisno od položaja i ozbiljnosti ozljede mozga koja uzrokuje djetetove teškoće pri kretanju, može izazvati i druge probleme: poteškoće u razvoju, epilepsiju, poteškoće u govoru, u učenju, probleme sluha ili vida.

Poznajem neke roditelje koji imaju djecu s cerebralnom paralizom. To su izuzetni ljudi, jaki, hrabri i pozitivni. Za njih su mnogi problemi zbog kojih se netko uzrujava apsolutno nebitni. Oni znaju kako je život nešto posve drugo, kako se treba veseliti svakome novom danu i svakom osmijehu njihove djece. Svoju djecu smatraju blagoslovom.

Marina Volarić je žena koja stoji čvrsto na zemlji, koja konstantno organizira i sudjeluje u humanitarnim akcijama, koja ima vremena i volje za druge. Ona je majka i supruga, a njezino prvo i najstarije dijete je dvadesetdevetogodišnja kćer Gabrijela.

-Pokušavam se ne sjetiti trenutka kad sam rađala moju Gabi. Dan danas mi u san dođe taj dan. Rađala sam, mučila se, a gospođa koja je radila rekla mi je da budem tiho jer je na telefonu. Nikada neću to zaboraviti, jer kad je njezin razgovor završio, otkucaji srca moje Gabi su prestajali. Bilo je “spašavaj ono što se može spasiti”…Ali, Gabi je moj život, moja snaga i moje sve. Pokušavamo joj uljepšati život što više možemo. Osjećamo ipak veliku nepravdu koja se nanosi djeci i osobama s teškoćama od strane bezosjećajnih ljudi koji donose nakaradne zakone. Ova djeca i roditelji su poniženi puno puta. Po nekad se ovako prisjetimo loših događaja, ali život ide dalje, a boriti se moramo. Želim svim cerebralcima da im svaki dan bude ispunjen dobrim ljudima, srećom i što boljim uvjetima za život. Bez dobrih ljudi oko njih, njihov život nije moguć.

Šesnaestogodišnja Antonela je srednje dijete u obitelji Kovačić.

– Prvo doživiš šok i nevjericu. Onda ti je potrebno vrijeme da to prihvatiš. Kada prihvatiš činjenicu da imaš dijete sa cerebralnom paralizom, tada tek možeš krenuti dalje. Zabijanje glave u pijesak nije dobro ni za roditelje, ni za djecu. Negiranje problema nikome neće pomoći. Kada je Antonela imala četiri godine, odveli smo je po prvi put u Dva skalina. Morali smo je negdje uključiti radi njezine socijalizacije, učenja i napretka općenito. Bilo je to teško i meni i njoj, njoj pogotovo, s obzirom da smo jako vezane. Ona nije htjela ostati s nikim drugim, pa ni s tatom, tako da smo se bojali tog ostavljanja. Međutim, našla se tamo sa djecom sa istim ili sličnim problemima, obožava ići tamo, a tada sam i ja dobila potrebno vrijeme za sebe. Mogla sam, na primjer, otići oftamologu, što sam godinama odgađala. Do tada, pune četiri godine živjela sam na relaciji kuća – fizikalne terapije. Nisam mogla poć ni do butige, jer ona nije htjela nikoga drugog nego mene. Tako da mi je ta udruga da tako kažem dobrodošla. U Dva skalina smo upoznali i druge ljude s kojima smo mogli razmijeniti iskustva, družiti se. Imali smo organiziranu i psihosocijalnu pomoć, fizioterapeuta, imali smo neke radionice u suradnji sa Karmen iz Zavoda za javno zdravstvo. Puno nam znači udruga jer nemamo drugo mjesto u gradu gdje bi mogli odvesti dijete, priča mama Antonija Kovačić, predsjednica udruge Dva skalina.

Dva skalina je udruga koja je osnovana 2002. u Dubrovniku, a osnovali su je roditelji djece s cerebralnom paralizom zbog socijalizacije, obrazovanja, fizikalne i svih drugih potrebnih terapija. Isto tako okuplja i organizira roditelje i druge osobe koje mogu i žele pridonijeti podizanju kvalitete ove djece s poteškoćama i njihovih obitelji.

Govorim roditeljima kojima se dogodilo isto, a u ovoj su situaciji „novi“ da što brže prihvate svoje dijete i situaciju u kojoj su se našli, da će im biti lakše. To frustrira i djecu, oni to osjećaju. Smatram da su se ipak stvari promijenile u gradu što se tiče odnosa prema našoj djeci. Osobno nikada nisam doživjela da netko drugačije doživljava moju kćer. Ona je prihvaćena gdje god dođe, izrazito je vesela. Mislim da je sve stvar našeg stava, kad se ti postaviš, onda te i prihvaća i okolina. Borba jest velika, ali njihov osmijeh govori sve. Oni su izuzetno emocionalne osobe,koje vole ljude, vole društvo, nikada nisam vidjela osobu niti dijete sa cerebralnom paralizom, a da nije stalno nasmijano, završila je svoju priču ova hrabra mama.

Kao žena, divim se ovim ženama. One su ujedno i nježne i jake. Nema te oluje koja ih može slomiti. A sve za osmijeh njihovog djeteta. I zbilja, nema jače žene od one koja ima dijete s poteškoćama.