Ovaj sam tekst napisala prije tri godine, kada sam napravila intervju s braniteljem Žikom Gustinom. Kako sam tada radila za Nportal koji se ugasio i sačuvala tekst, mislim da ovaj razgovor jednostavno mora ostati u bespućima interneta. Zbog naše djece, njihove djece, Žikine djece i svih nas…

Ima li netko u gradu da nije čuo za Željka Gustina-Žiku? Žika je veliki čovjek, legenda Dubrovnika. Svak onaj tko ga pozna, znao je da će ići odmah na prvu crtu, dati sve od sebe za svoju obitelj, prijatelje, za grad. Žika je čovjek ogromnog srca. To je srce negdje napuklo, od svega što je doživio i vidio. Zato ga nećete sresti više po ulicama grada, po njegovom Babinom kuku, Uvali, Stradunu. Među ljude više ne može, toliki su ožiljci na njegovoj duši.

• U Domovinski rat sam se uključio 1.listopada 1991. Prvo su nas poslali na Pobrežje, gdje smo imali 6 ranjenih i gdje je poginuo mali Zvono, sa svojih 16 godina. Nismo imali više municije pa smo se morali povući. Potom smo pošli na Brgat, gdje su se vodile žestoke borbe s neprijateljem. Tamo su nas tukli minobacačima. Čekali smo naredbu o daljnjem raspoređivanju. Vratili su nas na Orkanske visove i i Orsulu. 5.12. smo pošli na Srđ.Rano u 6 ujutro, četnici su krenuli s napadom. Tukli su nas svim i svačim, nemilice.. vodile su se i bliske borbe. Bilo nas je tridesetak gore, ja sam bio s HOS-ovcima, mi smo držali desnu stranu Srđa. Krenuli su tenkovima prema tvrđavi, jednog je uništio Cvijeto Antunović. Izletio sam iz tvrđave, bacio nekoliko bombi na njih, a i oni na nas. Ranjen sam u leđa ručnom bombom negdje oko 11 sati ujutro. Potom su se popeli u pomoć Mišo Ljiljanić, pok. Srećko Kljunak, Vuk i ostali specijalci. Mene je Cvijeto vezao za svoja leđa i dole me snio,a leđa nam je čuvao Josip Čorić koji je poginuo dan kasnije. Dole su me prihvatili specijalci, sjećam se Roba Curića, on me ubacio u auto. Odveli su me u bolnicu, tamo su mi izvadili slezenu, oštećen mi je želudac, jetra i nemam dio pluća. Nije bilo organa koji nije bio načet, a operacija je trajala 6 sati.Doktori su mislili da neću preživjet operaciju.

Kakav je bio osjećaj tada biti na Srđu, o čemu si razmišljao?

• O ničemu. Samo o tome da treba obranit Grad i ljude. Da smo sišli, grad bi bio okupiran. Mi smo dali sve od sebe, nažalost neki danas nisu živi. Da je tog dana pao Srđ i Sustjepan, i grad bi pao.

Tvoj brat Vido je isto bio pripadnik HV. Obojica ste branili grad.

• Vido je bio od samog početka u HV. On je bio s Begušićem i Teom Andrićem.

Nakon ranjavanja, vratio si se u postrojbu.

• Tako je. Nakon ranjavanja bio sam na rehabilitaciji u Krapinskim toplicama. Spaso Bilić me došao vidjeti. Vratio sam se kako bi se mogao opet priključiti. Stavili su me u logistiku, dali mi da budem portir. Reko sam im vratit ću se ja mojima, ne mogu ja izdavat ključeve, nisam vam ja od toga. Bio sam tako možda dva, tri dana u toj logistici i pošao sam opet nazad na Orkanske visove, pod zapovjedništvo Eduarda Čengije i Mladena Jurkovića. Tamo sam ostao do kraja.

Je li te rat promijenio kao čovjeka?

• Jest. Išao sam po sprovodima mojim prijateljima i suborcima. Pero Nenada je na primjer, bio moj prijatelj od djetinjstva. Jednom, kad smo imali smjenu, predvečer, išli smo s autom, nas petorica, Zec je vozio auto. Bili smo Mišo Vodopić, Riki, ja i Ivan Prkačin. Ivan je sjedao lijevo, ja u sredini, kad smo išli niz serpentine, počeli su pucat po nama i njega je pogodio metak u leđa. Na rukama mi je umro, samo je zavikao „pogođen sam“. Pokušali su ga reanimirati, ali nisu uspjeli. Previše mrtvih..

Znaju li tvoja djeca o tvom sudjelovanju u Domovinskom ratu?

• Znaju, pričao sam im. Vodio sam ih na Srđ i pokazivao mjesto mog ranjavanja. Ne odgajamo ih tako da odrastaju s tim. To je nešto što je bilo i ostalo iza nas.

Kako danas gledaš na sve što se dogodilo, s odmakom vremena?

• Teško mi je ići na ta mjesta, na okupljanja, obljetnice. Tamo je masa svijeta, svaka čast svakome ko može, ja ne mogu. Dok sam mogao, išo sam i polagao vijence. Razbolio sam se i ne mogu izać vanka, ne osjećam se dobro u gužvi, uhvati me panika. Izgubljen sam u prostoru i vremenu. Išao sam se liječiti u Jankomir, u Zagreb, na odjel za branitelje. Doktori koji su tamo baš za PTSP su rekli kako su učinili sve što su mogli. Kako mi je ,tako mi je. Puno sam gledao mrtve ljude, sve te smrti su me dotakle. Kad se ubio pok.Mišo Papac našao sam se tamo i pomogao sam ga iznijeti iz mora i to je bila kap koja je prelila čašu.

Žika ne voli promociju ni internet. Ali, zaslužuje svaku riječ o njemu napisanu, izrečenu, snimljenu. Bog ga je blagoslovio predivnom ženom i troje prelijepe, zdrave djece. On je jedna velika hodajuća duša, koja nije mogla bez rana izdržati ratne dane. Ne samo one fizičke, nego one dublje, psihičke, koje su mogle dodirnuti samo dobro srce čovjeka koji je bio na prvoj liniji obrane.

Hvala ti Žika, za sve što si učinio za našu slobodu. Voli te Dubrovnik.