Prije manje od šest godina, Ajlina Ahmića su međunarodni stručnjaci proglasili jednim od najvećih potencijala među mladih mma borcima, i to ne samo u Hrvatskoj, već u čitavom svijetu. Najutjecajniji i najpopularniji mma portal, glasoviti „Sherdog“, prognozirao je Ahmiću veliku borilačku karijeru. U 9 borbi, ubilježio je samo jedan poraz, i to od Nandora Guelmina, koji se kasnije borio u Strikeforcu i UFC-u. Doduše, i taj poraz bio je još jedna demonstracija nevjerojatne borilačke snage Ajlina Ahmića.
Naime, Nandor je tom prilikom dobio najveće batine u karijeri i sretno pobijedio u drugoj rundi, ponajviše zbog greške i Ahmićevog pogrešnog taktičkog pristupa borbi. Po vlastitom priznanju, Ajlin Ahmić nikada nije ozbiljno trenirao MMA sport. Bio je redovit na treninzima, samo kada se pripremao za mečeve.
Ne smatra kako se time treba hvaliti, ali želi naglasiti da je njegov potencijal bio mnogo veći, jer je ulagao manje truda, nego većina drugih, manje talentiranih boraca. U svakom slučaju, borilačka javnost, imala je velika očekivanja od Ajlina Ahmića, a onda je odjednom postao predmet policijske istrage, a poslije i bjegunac pred hrvatskim pravosuđem.
Danas živi u Bosni i Hercegovini, gdje je i osuđen zbog istog kaznenog djela i slučaja, radi kojeg su ga tražili i u Hrvatskoj. Ajlin je ogorčen. Želi se vratiti, ili barem posjetiti Hrvatsku, i rodni Dubrovnik gdje mu žive članovi obitelji, ali time riskira uhićenje, i ponovno suđenje zbog djela za koje je već odslužio kaznu u Bosni i Hercegovini. Za portal dnevno.hr, Ajlin je govorio o svojoj borilačkoj karijeri, problemima s pravosuđem, ali i o novom životu u Bosni i Hercegovini.
Proglašeni ste najperspektivnijim borcem Europe u teškoj kategoriji, a bili ste i predstavnik vijeća Bošnjačke nacionalne manjine u gradu Dubrovniku te uspješan poduzetnik, a onda vas je policija povezala s kriminalnom organizacijom koja se bavila dilanjem droge. Što se zapravo dogodilo?
“Da, proglašen sam najperspektivnijim teškašem u Europi i to od strane Sherdoga. To je bio veliki vjetar u leđa za mene i cijeli naš klub u to vrijeme. Bio sam član vijeća Bošnjačke nacionalne manjine. To se jednostavno dogodilo jer sam htio biti jedan od ljudi koji se bori za prava, tj. jednakost hrvatskih Bošnjaka, sa svim ostalim građanima Republike Hrvatske. Osjećao sam se kao Hrvat islamske vjeroispovijesti. Borio sam se za Hrvatsku u sportu, a otac mi je bio pripadnik obrane grada. U Dubrovniku sam bio taksist pet godina, te sam nakon toga otvorio restoran koji je uspješno radio, ali zbog sporta i nedostatka vremena pomalo se počeo gasiti i zatvorio sam ga. Poslije toga sam se odlučio na otvaranje zaštitarske tvrtke koja bi se specijalizirala za čuvanje i pratnju fizičkih osoba. Mislim da mi je taj poduhvat donio najveće probleme. Ušao sam u poslove i tržišni prostor, koji je bio obećan drugima. Tu sam nekim većim igračima stao na žulj. Kako me nisu mogli zaplašiti, tražili su mi bilo kakve greške. Dio tih osoba, svakako je bio povezan i s represivnim sustavom. Nekome to možda zvuči nevjerojatno, no kada vam rade o glavi, dovoljan je i jedan telefonski poziv krivoj osobi, ili s krivog mjesta. Zbog nesretnog spleta okolnosti, nastala je zbrka i policija me prozvala za članstvo u nekakvoj kriminalnoj organizaciji”.
Bili ste član „Gladiator“ tima iz Dubrovnika, vjerojatno najjačeg mma kluba na ovim prostorima. Jeste li ostali u kontaktu s njima?
“To je prekrasan period mog život, jedna sloga, zajedništvo i prijateljstvo. Kasnije sam napustio klub i otišao živjeti u Zagreb, gdje sam trenirao kod Mirka Filipovića. Tamo se, na neki način, nisam osjećao dobrodošao, i zato sam otišao iz Mirkove dvorane, i trenirao po raznim klubovima. S ekipom iz Dubrovnika se povremeno čujem, ali nemamo više iste teme. Vjerujem, kada bi tamo živio, da bi se opet zbližili”.
Rasli ste u netipičnom okruženju za budućeg borca. Vaša majka dugi niz godina radi u kulturi, a i za vas neki pričaju da ste čista suprotnost klasičnoj, stereotipnoj slici borca. Postoji li u vašem slučaju, nekakva presumpcija krivnje, uvjetovana pripadnošću borilačkom sportu?
“Moja majka je umjetnica, ali prije svega veliki borac. Rastao sam u dosta teškim životnim uvjetima, no to mi je pomoglo da se rano osovim na vlastite noge. S 15 godina, radio sam po noćnim klubovima i skupljao čaše do ranih jutarnjih sati. Mogu reći da me život nije mazio. Nisam uvijek donosio ispravne životne odluke. U nekim situacijama, bio sam doslovno primoran ići protiv nekih svojih uvjerenja. Puno toga sam prošao, i dobrih, i loših stvari. Svatko može za sebe reći da je dobar i pošten čovjek no život je pun raznih zamki i nepredvidivih problema. Ipak, bitna je želja, iskrena težnja da budete dobar čovjek. Ako tako odlučite, onda u dobroj mjeri to i možete biti. Što se tiče predrasuda o borcima, one proizlaze iz velikog neznanja. A i postali smo površno društvo, sklono osuđivanju, proglašavanju krivaca unaprijed, bez ikakvih dokaza i saznanja o životu i karakteru optuženog čovjeka”.
Čime se bavite posljednjih godina? Kakav vam je život u Bosni i Hercegovini, i koliko vam nedostaje Hrvatska?
“Bavim se ugostiteljstvom. Imam tri svoja objekta i pomažem supruzi u njenoj karijeri. Osjećam se dobro u Bosni i Hercegovini. Tu živim sa suprugom. Imamo predivnog sina kojeg oboje beskrajno volimo. Ovdje imam i brojne prijatelje, neke članove obitelji. Ali i Hrvatska mi jako nedostaje, pogotovo moj Dubrovnik. Tamo sam rođen. U Dubrovniku sam rekao prvu riječ, napravio prvi korak. Tu mi je majka, obitelj, prijatelji. Uostalom, u Dubrovniku sam upoznao i svoju suprugu”.
Zašto se ne možete vratiti? Jeste li vi zapravo žrtva nesređenih pravosudnih odnosa između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ili je posrijedi nešto drugo?
“Nitko ne zna pravi razlog, niti koji se motivi kriju iza svega. Ne želim još javno prozivati suce i predstavnike Državnog odvjetništva, jer ne znam tko stvarno rukovodi cijelom pričom. Hrvatska, Crna Gora i Bosna i Hercegovina su vodile zajedničku policijsku akciju. Mene su uhitili i priveli u BiH, i proveo sam tri mjeseca u pritvoru. Hrvatska policija me označila kao jednog od organizatora skupine. Tvrdili su da sam organizirao transport iz Dubrovnika ne neko neodređeno odredište. Isto tako optužili su me da sam kupio nepoznatu količinu konoplje, od nepoznate osobe i predao je trećoj. Po njima ispada da sam bio mafijaški šef nekakve kriminalne hobotnice. Predmet je diplomatskim sporazumom prepušten Republici Bosni i Hercegovini. Kao preduvjet takvog postupanja, Hrvatska se trebala odreći i daljnjeg gonjenja mene zbog tog istog slučaja. Održano je dugo suđenje, a više optuženika je pristalo na nagodbu. Na kraju je ostalo sam četvero optuženih, među njima i ja, tako da sam pristao na nagodbu. Tužiteljstvo je zaključilo da ne postoje nikakvi dokazi da sam bio organizator skupine, i ta je optužba otpala. Uz priznanje krivnje, dobio sam godinu dana zatvoru i kaznu od 45 000 konvertibilnih maraka. Oduzet mi je i osobni automobil, Mercedes S klase. Kaznu sam odslužio i platio sve. Na žalost, to nije kraj. Na Županijskom sudu u Zagrebu, određen mi je pritvor. Istodobno, USKOK još vodi istragu koja je ranije prepuštena Bosni i Hercegovini, radi djela za koje sam već odslužio kaznu. Uskok ne želi službeno prekinuti istragu, sve dok takvu odluku ne donese Županijski sud. Iz pouzdanih izvora sam saznao da me neki pojedinci iz USKOK-a progone iz nacionalističkih motiva. Upotrebljavali su i pogrdne, šovinističke izraze kada su govorili o meni. Naravno, tu se radi o pojedincima. Vjerujem da u USKOK-u, kao i ostalim službama, ipak većinom rade pošteni i pravedni ljudi”.
Vaša supruga je Slađana Mandić, finalistkinja „Zvezda grande“. Kako se nosi s vašom situacijom? Možete li vi, i vaša obitelj, uopće normalno živjeti pod stalnom prijetnjom pravosuđa?
“Karijera moje supruge napreduje, i odlično joj ide u njenom poslu. Ona je prekrasna osoba. Pomaže mi u svemu, daje mi snagu da ostanem pribran. Tu je i naš sin Kan, dijete kakvo roditelji mogu samo poželjeti. U osnovi, živim normalno, no u dubini duše sam nesretan zbog te pravosudne trakavice”.
Privedeni ste i u Bosni i Hercegovini radi iznude. Kako se to dogodilo?
“Nikad nisam nikome odbio pomoći. Tako me i bivši mladić moje sestre zamolio da mu pomognem oko nekih potraživanja i da s njime odem do čovjeka koji mu duguje novac. Vrlo brzo smo našli zajednički jezik i sve se dogovorili. Nešto je počeo vraćati, a onda se odlučio za klasični prljavi potez i prijavio nas za iznudu. Nema od toga ništa”.
Što želite poručiti hrvatskom pravosuđu?
“Želim im ih zamoliti da poštuju moja ljudska prava i da rade svoj posao po zakonu. Neka me puste da živim svoj život. Ako budu slijedili međunarodnu praksu i proceduru, onda će se ovaj slučaj brzo završiti. Nitko ne može ići u zatvor dva puta, zbog istog kaznenog djela, odnosno konkretnog slučaja. Tako nešto ne postoji u međunarodnoj i domaćoj sudskoj praksi. Vjerujem da je dio pravosuđa svjestan te činjenice, ali očito postoji problem s pojedincima, koji ne priznaju ni zakone države za koju rade”.
