Alec Cvinar jedri od svoje devete godine, a danas mu je dvadeset i sedam. Kao sasvim mali dječak ugledao je plakat JK Orsan i molio mamu da ga upiše u školu jedrenja preko ljeta.

-Nakon godinu, dvije krenula su natjecanja u Optimistu i s nekih 14 godina, pred upis u srednju školu prešao sam na Lasera.

Objasni nama laicima što to znači.

-To je mali brod od 4 metra za jednu osobu, jednog jedriličara i prijelazna je klasa za olimpijskog Laser standarda. Taj proizvođač je napravio tri različita broda za različite uzraste, za juniore, predseniore i seniore. Brod je isti, ali ima tri različite veličine jedara, prati kako djeca rastu.

Alec je u olimpijsku klasu došao s nekih 18 godina.

-Tad sam krenuo jedriti prve seniorske regate i u toj klasi sam dvije godine za redom bio državni prvak. To je bio prvi moj značajniji rezultat. Dotada sam osvajao medalje na lokalnim regatama.

Nakon toga si osvajao i medalje na europskim kupovima.

-Putovao sam po cijeloj Europi, po europskim i svjetskim prvenstvima. Prvo u Laser Radialu 2014. u Poljskoj, to mi je prva regata, a i zadnja prošle godine, na istom mjestu, a tada sam ostao šesti.

Iduće svjetsko prvenstvo u jedrenju kreće 20. lipnja i traje do 26. lipnja i održava se na sjeveru Njemačke.

-Tamo smo bili trener Marijan i ja, jedrio sam 2018. na svjetskom prvenstvu, ali tada sam osvojio 16. mjesto. Poznato nam je to područje, lijepo puše, s ovoliko iskustva danas mogu napraviti puno bolji rezultat.

Alec je jedini Dubrovčanin na tom prvenstvu, a osim njega zasada je prijavljeno još pet Hrvata, a prijave su otvorene još dva mjeseca.

Čitala sam kako ti je san bila Olimpijada 2024.

-Jest, ali otići na OI iz jedrenja je poprilično veliki pothvat jer samo jedan predstavnik može otići u jednoj klasi, a nas ima dosta. Bilo nas je 7-8 koji smo se natjecali na baš visokoj razini, koji smo jedrili na svjetskim, europskim regatama, četiri godine smo bili u programu za kvalifikacije za Olimpijadu. Prva dva su bili Tonći Stipanović koji ima dvije olimpijske medalje i ogromno iskustvo, bezbroj medalja s drugih prvenstava, a drugi je bio Filip Jurišić koji je zapravo na kraju išao na tu medalju. Oni su dvojica u pet na svijetu zadnjih deset godina i između njih dvojice i nas ostalih pet, šest, bilo se jako teško za probiti. Čak sam se odavde preselio u Split da bi trenirao s njima, kako bi ostvario svoj dječački san.

Ta želja se probudila, kaže nam Cvinar, kad je osvojio prvu medalju na državnom prvenstvu. Ipak, uz sve to, studirao je na Pomorskom fakultetu u Dubrovniku i još radio preko ljeta, kako bi pokrio sve svoje troškove.

-Nisam mogao biti sto posto posvećen jedrenju, za razliku od ostalih momaka iz Splita, koji su tamo doma i cijeli svijet im je jedrenje. Apsolutni su profesionalci, samo s jednom svrhom u životu, da uzmu olimpijske medalje i da se razvijaju u tom smjeru. Meni je to bilo neizvedivo. Kako odrastaš, počneš puno i razmišljati: “Riskantno je”, “Što ako ne uspijem?”, krenule su dileme…Neizvjesnost je počela buditi sumnju u meni, što ću i kako dalje. Radio sam sve kako treba, nijedan trening nikada nisam propustio, i više od toga, moraš gorit za to, ali su te moje misli dosta kumovale daljnjoj karijeri. To je život koji sam živio tolike godine, to mi je bio veliki san..

Moj je sugovornik upravo odradio kadeturu.

-Svi se čude da sam do jučer jedrio, pitaju me zašto nisam nastavio istim tempom, natjecao si se na svjetskim prvenstvima, a ovdje pituravaš hidrante. To je promjena karijere i krećeš opet s nule, t je jednostavno tako…

Alec nam priča kako je život jednog takvog sportaša drugačiji i nimalo lak.

-Imaš svoju obitelj i sport i ništa više. Nema izlazaka, druženja, izoliran si od društva, putuješ stalno. Meni to ništa nije bila problem, ali svakom sportašu se počne buditi dilema u smislu: Sve sam dao za to, a što ako ne uspijem? Što ću onda sa svojim životom? Od čega ću živjeti? Oni najjači i najbolji valjda nastave..

Na posljednje svjetsko prvenstvo u Njemačkoj Alec je bio u top formi.

-Tri mjeseca sam se pripremao, skinuo 12-13 kilograma, po uvjetima jakog vjetra bio sam u velikoj prednosti i prvi. Posljednja dva dana puhao je lagan vjetar, tu sam se malo tražio, oprema mi nije bila najbolja, uvukla se malo i nervoza, ostao sam šesti. U mom klubu je bilo veselje, to je bio kao vrhunski rezultat, ali ja sam bio razočaran.

Bio si ipak šesti na svijetu!

-Da, to je jedan od najboljih rezultata otkako je kluba, ali meni to nije zvučalo dobro. Želim poći još jednom, još jednom probat, imam potencijal i mogu ostvariti dobar rezultat, rezultat za medalju.

Alec kaže kako ne može sebi priuštiti “sva jaja u jednoj košari” i da se potpuno posveti jedrenju, ali ovaj zadatak ispred sebe vrlo ozbiljno shvaća.

-Zasad je plan da idem sam na prvenstvo, trener je posvećen mlađim naraštajima, njima počinje sezona, spremaju se za državna prvenstva, ako uspije, ići će sa mnom. Ako ne, priključit ću se treneru ostatka hrvatske ekipe. Ne smeta mi to, imam iskustva, trener je tu da ti da neku drugu perspektivu, ono kad od šume ne vidiš stablo. Kad se razvijaš, kad si senior, trener ti je tu da ti ukaže na neke stvari, komentirate skupa, razmjenjujete ideje, postanete tim, ne treba te više učiti tom sportu. Iz tog razloga, možda će on ostati u Dubrovniku, jer je njima malima potrebniji. Moram naglasiti kako imamo odličnu ekipu Optimista u JK Orsan, ostvaruju jako dobre rezultate, možda je i sebično da ide sa mnom, a tamo desetero djece ostaje bez trenera 15 dana.

Regata dakle starta krajem lipnja, a ti moraš doći par dana ranije.

-Tako je, moram ići autom, vući prikolicu s brodom, odraditi četiri-pet treninga, treba se aklimatizirati na uvjete, tamo su jake morske struje, kod nas bude +35, a tamo, u Kielu je 17-18, kiša, hladno je more. Bude preko deset tisuća brodova na moru i u sklopu tog eventa, to je najveći festival jedrenja na svijetu, se održava prvenstvo. To traje tjedan dana i dođe nevjerojatan broj ljudi.

U čemu se jedrenje razlikuje od ostalih sportova?

-To što si prepušten sam sebi. Od malih nogu djeca krenu učiti životne lekcije, ti dijete pustiš samo da plovi na moru, bori se s elementima, nema mame, tate, zaduži brod, o njemu se brine, čisti ga, sekava, popravlja konopčiće. Učiš osnove meteorologije, fiziku, kako funkcionira jedro, kako se pokreće taj brod i možda najbolje od svega što razvijaš samostalnost. Trener te na regatnom polju dovede do starta, a onda si sam. Zamislite djevojčicu na regatnom polju po jakoj buri, ona je sama tamo, s deset drugih jedrilica. Prevrneš se, plivaš, hladno ti je, brod ti bježi, ovisiš o samom sebi. Razvije to djecu da budu jača.

Cvinar kaže kako je vrlo važna i fizička sprema i da svaki kilogram može napraviti veliku razliku od samog starta regate.

-Treba imati i mozak i snagu, ali ne smiješ imati previše kila. Moraš biti baš atleta. Imam po dva treninga dnevno, jedan u teretani, drugi na moru, nekad je to po šest sati dnevno. Puno je tu trčanja, vožnje bicikla, zbog kondicije. Jedrenje je uz to i šah na vodi. Pratiš druge brodove, kuteve, regata traje sat vremena, a ti non stop razmišljaš.

Alec, kakav tebi brod treba da bi ostvario najbolji mogući rezultat?

-Ti su brodovi svi isti, što se tiče proizvođača, kratkoročno su bolji, proizvedeni su od lakših, ali jeftinijih materijala, ali dugoročno nisu dobri. Moj brod je star nekoliko godina i kad je bio nov, bio je odličan. Danas je na njemu oprema rastegnuta, nema više iste performance kao što je bio kad je bio nov. Košta 11 000 eura, nije to neki novac, ali Orsan ima dosta zaposlenika, djece koje treba slati na regate..i nema novca za to plovilo. Sva djeca moraju imati svoj brod.

Kako neslužbeno saznajemo, Grad Dubrovnik će pomoći JK Orsanu i Alecu Cvinaru da kupi brod i da se pokaže u najboljem svjetlu. Ipak je to momak koji je proglašen za našeg najboljeg sportaša 2023. godine.

Neka na ovom svjetskom prvenstvu u jedrenju zavijori bandjera svetoga Vlaha.

Sretno, Alec!