Tereza Kesovija gostovala je u Nedjeljom u dva i najavila svoju oproštajnu mini-turneju. Govorila je o zdravlju, gubicima i neraskidivoj vezi s publikom, piše HRT.

Na pitanje što za nju znači pozornica, Kesovija nije dvojila: “Život. Stvarno život. Ima još uz život još života, međutim ono što mene istinski čini sretnom, to je scena. To će biti do posljednjeg daha”.

– Svaki put kada izađem pred publiku dogodi se jedna čudesna energija, nešto neopisivo. To su svi mali adrenalinčići oko mene, kao neki anđeli. Oni me okruže i ja dobijem snagu, čak i kad mislim da nisam u najboljoj formi. To je eliksir posebne energije, kazala je.

Istaknula je kako se taj odnos s publikom nije mijenjao kroz godine kazavši: “Ja sam uvijek bila njihova i oni moji. Meni je važno da osjetim njihovo disanje, njihovo srce. Jednako kao što moje radi”.

Tereza je govorila i o svojoj odluci da se vrati iz Francuske, naglašavajući da, unatoč uspjehu i poštovanju koje je tamo imala, nikada nije prestala osjećati da joj je mjesto u Hrvatskoj.

Povratak se poklopio s ratnim razdobljem, kada je osjećala dužnost biti uz ljude koji trpe. U tom kontekstu ističe spomenula je generala Nojka Marinovića na čijoj nadgrobnoj ploči piše: “Moramo učiti djecu da pamte, ne da mrze”.- Pamćenje je alat, a mržnja golemi teret. Oprostila sam svima koji su mi uzeli sve iz mog doma, sve uspomene. Ali ne smije me nitko pitati jesam li zaboravila. Nisam. Onaj koji mrzi ne može biti sretan. Onaj koji prašta – može, naglasila je.

Prisjetila se djetinjstva i snažnog utjecaja obitelji, posebno oca koji je svirao gusle i ostavio dubok trag u njezinu životu. Govori i o gubitku tih uspomena u ratu, što i danas doživljava kao bolno i teško razumljivo iskustvo.

Rat opisuje kao posljedicu djelovanja ideologija koje su mlade ljude vodile u nasilje i kaže: Molim Boga da zaustavi ratove, jer u njima stradavaju djeca, nedužna i gladna. To je užas koji ne mogu ni proživljavati”.

Tereza Kesovija prisjetila se i svojih početaka, kada nije imala podršku majke za bavljenje glazbom, ali je ključnu ulogu odigrao brat koji ju je ohrabrivao i štitio.

Posebno emotivno govori o trenutku kada je dobila svoju prvu flautu – instrument koji je njezinoj obitelji bio financijski nedostižan. Objašnjava kako su roditelji, unatoč siromaštvu, prodali svinju kako bi joj omogućili školovanje i bavljenje glazbom. Na isti je način svoju prvu flautu dobio i Arsen Dedić, prisjetila se.

– Moj pape je bio siromašan, mi smo bili siromašni ljudi. I onda je tako moj prasac dao svoj život za moju flautu. Tako je i Arsen rekao da su i njegovi prodali prasca da mu kupe flautu. Tako su nas spojili i ti prasci. A one prave svinje sretali smo kasnije, kazala je.

Ističe da nema osjećaj neostvarenosti. Kaže da nikada nije imala velike ambicije niti je tražila više nego što joj je život dao, već je bila zadovoljna onim što je postigla, posebno naglašavajući koliko joj je u mladosti značilo to što je dobila priliku baviti se glazbom. Spomenula je kako su joj drugi često govorili da je mogla postati i glumica, no priznaje da to nikada nije bila njezina želja.

Članak u cijelosti pročitajte OVDJE.