Svi smo nekada bili zbog ovog ili onog razloga na Objedinjenom hitnom bolničkom prijemu OB Dubrovnik. Zanimalo nas je kako to izgleda iznutra.

U sastavu Objedinjenog hitnog bolničkog prijema je 15 ležećih mjesta koja su raspoređena u šest prostorija: Soba za reanimaciju (vanjski dio), soba za reanimaciju (unutarnji dio), soba za izolaciju, dvije sobe- subakutni dio i soba akutni dio.

U sastavu OHBP još su prostor kirurških zahvata, te ortopedsko traumatološka ambulanta.

-Minimalni broj zdravstvenih radnika na poslovima hitne medicine u OHBP-u je: doktor medicine specijalist hitne medicine na 5 ležajeva, medicinska sestra – medicinski tehničar na svaki ležaj za zbrinjavanje akutnih pacijenata, medicinska sestra – medicinski tehničar na svaka 3 ležaja za zbrinjavanje subakutnih pacijenata, medicinska sestra – medicinski tehničar na svaki ležaj za reanimaciju. Ukupno brojčano stanje osoblja na dan 30.07.2023  iz kojeg je evidentno kako je prema minimalnim uvjetima trenutno stanje osoblja je nedostatno. Radno raspoređeno na dnevnoj bazi su: voditelj OHBP (specijalista hitne medicine, dr.med), 16 doktora specijalizanata, glavni tehničar, 28 medicinskih sestara/tehničara (13 SSS med. sest./teh., 11 VŠS med. sest./teh., 4 VSS med. sest./teh) i 6 administrativnih službenika. Rad se odvija u turnusima 12 dnevna smjena/24 slobodno -12 noćna smjena/48 slobodno, kazao je za naš portal glavni tehničar OHBP-a, univ.mag.med.techn Davor Raguž.

Raguž dodaje kako prema minimalnim uvjetima nedostaje dva liječnika specijalista hitne medicine i 8 medicinskih sestara/tehničara.

Pitali smo Raguža i koliko pacijenata “prođe” kroz OHBP.

-U prva dva mjeseca znači kroz siječanj i veljaču obradimo oko 2000 pacijenata, u ožujku se taj broj blago povećava za nekih 300-tinjak pacijenata. U travnju i svibnju broj raste do 2500 pacijenata mjesečno, a ljetnih mjeseci broj prelazi 3000. Evo u srpnju 2023. zabilježili smo 3300 pacijenata, a sudeći prema dosadašnjem iskustvu, u kolovozu će ih biti preko 3500. Broj pacijenata na godišnjoj razini je preko 30 000.

Raguž ističe kako je OHBP recepcija naše bolnice.

-Veliki broj akutnih zdravstvenih stanja, koja traže uistinu hitno zbrinjavanje, do slučajeva kojima svakako nije mjesto da se obrađuju preko OHBP-a, ali to su oni slučajevi koji se također obrađuju i često puta „oduzimaju“ dragocjeno vrijeme medicinskih djelatnika za hitne stvari. Ljetni mjeseci zbog turističke orijentacije same destinacije grada Dubrovnika očekivano je veliki broj turista koji traže medicinsku pomoć. Bude tu uistinu svega od trauma koje su posljedica pada, raznih događaja u prometu, veliki broj ozlijeđenih motorista te i ovom prilikom apeliramo posebno na tu skupinu sudionika u prometu.

Bude veliki broj onih koji budu dovedeni zbog intoksikacije alkoholom, posebno stranaca. Takvima obično na kraju kada budu dovedeni u „normalno“ stanje je i malo „neugodno“ pa nam se ispričavaju ako su bili neugodni.

Bude kako navodi Raguž i onih teških slučajeva, ozlijeda koje završavaju trajnim invaliditetom.

-Često su uzrokovane ljetnim vratolomijama, skokovima u more sa određenih stijena. Nažalost cijena koju plate za taj trenutak nepromišljenosti je prevelika. Ozljeda koje su neizostavni dio našeg posla, posljedica su raznih nesretnih događaja uzrokovanih upotrebom raznih vrsta alata, u obliku razderotine, amputacije, te budu kirurški obrađene i zbrinute.

OHBP je mjesto koje traži iznimnu fizičku i psihičku izdržljivost medicinskih djelatnika koji su svakodnevno izloženi na svome poslu. Najveće pohvale stižu od  pacijenata sa zdravstvenim problemima koji zbog kompleksnosti obrade svoga stanja provode dulje vremena sa ovim ljudima na OHBP-u.

-Tada oni obično iz prve ruke vide kakav je ovo „rudnik“, kako se ovdje radi. Njima su usta obično puna hvale za sve ono što vide da radimo. To je ono što nas nosi u ovom našem poslu osim one same „ovisnosti“ da iz dubine duše želiš nekome pomoći i na kraju dana ili noći biti „ispunjen“. Bude tu svega, životnih raznih priča, u vidu tragedija, situacija koje ispadnu „tragikomične“, pacijenata koji su nam toliko puta često kod nas da smo više i „prijatelji“ postali, bude tu suza i smijeha, svakodnevnog „vrtloga emocija.“ Za sve nas na kraju ostaje zauvijek osjećaj ponosa kojega svi imamo jer radimo ovaj posao kada istinski pomažemo drugima kada im je pomoć najpotrebnija. Spasiti samo jedan život je velika stvar, ali kada to radiš redovito makar to bio tvoj poziv i profesionalna orijentacija je osjećaj koji se živi, jako lijepi osjećaj za sve nas.

Univ. mag.med. techn Ana Radetić, zamjenica voditelja, na ovom je radnom mjestu punih osam godina.

-Mogu reći da volim ovaj posao, dinamičan je i još uvijek se “pronalazim” ovdje. Većinom su tu s nama mladi ljudi, tako da vlada jedna pozitivna atmosfera, zato i uspijevamo funkcionirati jer je psihički i fizički teško.

Ana se osvrnula i na nedostatak osoblja.

-Dobili smo ovo ljeto novo pomoćno osoblje, koje nam jako puno znači. Imamo puno prijevoza, odlazaka na rentgen ili UZV, nošenja krvi, pa su nam te četiri nove kolege od velike pomoći. Nadamo se kako će ih biti još i više. Olakšalo nam je cijelu situaciju, s obzirom i da smo u sezoni, kada nam se povećao broj pacijenata.

Radetić pojašnjava kako turisti što god da im se dogodi jave njima.

-Često dolaze radi povraćanja, mučnina, uboda ježeva, od nekih banalnih stvari do ozbiljnih situacija i vitalno ugroženih osoba.

Koliko vam te banalne stvari oduzimaju vremena?

-Jako puno. To su slučajevi koje recimo mogu obaviti doktori opće prakse, ali ljudi misle kako će na ovaj način brže doći do specijaliste. Razumijem ja i tu njihovu potrebu, ali to nas zatrpa poslom. Imamo samo dva doktora koja su dežurna, evo sva sreća dobili smo i dr Marinovića, koji je specijalist hitne medicine, što nam je znatno olakšalo posao. Trijaža odredi kolika je hitnost i prema tome se ljudi obrađuju, prema vitalnim parametrima, ali zato dolazi do možda malo dužeg čekanja nego što bi mi to zapravo htjeli.

Ljudi se žale na dugotrajno čekanje. Je li razlog tom čekanju leži upravo u tome?

-Upravo zato. Netko čeka dva sata u čekaonici, a netko za koga je procijenjeno kako je hitniji, naravno uđe prije njega. Ako netko trenutno ima infarkt miokarda, jasno je kako treba odmah liječničku pomoć. Jasno je kako će netko tko ima grlobolju koja traje sedam dana čekati red. Svima naravno što prije pokušavamo pružiti zdravstvenu uslugu, ne volimo ni mi da ljudi čekaju. Pokušavamo davati sve od sebe, trudimo se da ljudi budu zadovoljni. U većini slučajeva, kada pacijenti uđu na samu obradu, onda kažu: “O Bože moj, što je ovo, kako vi sve ovo stignete?!”.

Možete li objasniti onima koji to ne znaju razliku između hitne pomoći i hitnog prijema?

-Hitna pomoć je terenska, oni izlaze na teren na poziv 194. Oni procijene je li pacijent za bolnicu, za daljnju obradu ili da budete doma, recimo na antibiotiku. Oni također pružaju prvu pomoć, ali mi radimo detaljnije pretrage kao što su rentgen, analiza krvi i slično, ovisi o stanju i potrebama pacijenta.

Kada se radi o vitalno ugroženom pacijentu, objašnjava Radetić, potrebne su minimalno tri medicinske sestre i dva liječnika.

-Takva obrada je detaljnija i traje duže vremena, naravno treba mu se više posvetiti. Onda se ostatak osoblja nekako posloži za sve ostale pacijente, nekako se pokrpamo.

-Željela bih poručiti ljudima da imaju malo razumijevanja prema nama jer se stvarno trudimo i davamo svoj maksimum. Možda to nekad iz čekaonice izgleda kao da to nije baš tako. Budite strpljivi, svatko će biti obrađen u najkraćem mogućem roku, a prva pomoć će vam biti pružena onako kako najbolje znamo.

Na Objedinjenom bolničkom prijemu susreli smo i ravnatelja OB Dubrovnik, doc. prim. dr. sc. Marija Bekića.

-Jasno je kako bi nam bilo puno lakše kad bismo imali na raspolaganju veći broj liječnika i medicinskih sestara ovdje. Odnedavno je zaposlen nakon dužeg vremena i pomoćni djelatnik, za što smo čekali suglasnost. Ekipirani smo, radimo bez zastoja. Apeliramo na strpljenje i razumijevanje od strane naših pacijenata. Znaju me nazvati moji prijatelji ili poznanici i reći mi kako čekaju sat ili dva, ali jasno je kako postoji pet trijažnih kategorija, od kojih prva ima prioritet, recimo kao danas osobe teško ozlijeđene u prometnoj nezgodi. Jasno je kako će pacijent kojeg boli koljeno već sedam dana bez prethodne traume više čekati od nekoga tko ima sumnju na infarkt miokarda ili tešku ozljedu. Sve se radi za interes pacijenata.

Hoće li se situacija s nedostatkom osoblja promijeniti u dogledno vrijeme?

-Nama je spas u zadnje dvije godine to što imamo veći broj medicinskih sestara koje izlaze iz srednje Medicinske škole Dubrovnik. Ove godine njih je 15, očekujemo ih do kraja ljeta još 7-8, tako da će se ta situacija promijeniti nabolje. S druge strane, do ovog razgovora stiglo nam je 7 mladih specijalista s usavršavanja. Oni su već na svakodnevnom radu i dužnostima u našoj bolnici.

-Ovo je jedno specifično mjesto, jedna bolnica u bolnici, jedno 800 m2 površine, sa cijelom opremom potrebnom za reanimaciju i održavanje vitalnih funkcija. Imamo i dvije hitne bolničke sale koje se koriste po potrebi. Evo i danas imamo u čekaonici puno više stranih državljana nego hrvatskih, nekima je to, nažalost, i prvi kontakt s našim gradom i zemljom, pa stoga moramo nastaviti ulagati u zdravstvo, kazao je za kraj ravnatelj Bekić.