Kako smo proteklih tjedana pisali o nezadovoljstvu Dubrovčana trgovačkim lancem Studenac u Dubrovniku te zaprimili njihov odgovor na pritužbe koji je ukratko glasio kako Studenac brine o zadovoljstvu klijenata, a i zaposlenika, javila nam se jedna naša sugrađanka koja je kazala kako želi iznijeti svoju stranu priče, kao bivša zaposlenica navedene firme.

Zdenka Ivanović godinama je radila za Studenac.

-Radila sam u Omišu, od 07. ožujka 2013. Nas sedam je bilo iz Dubrovnika, na kraju smo ostale ja i još jedna kolegica. Dok je bio stari gazda, bilo je u redu. Kad se promijenio vlasnik, nastala je katastrofa. Doslovno po ulici traže tko će raditi, naročito po Trebinju i u Nevesinju. Čak im nije bitno da ima školu, radno iskustvo, “dovoljno je da hoda”.

Gospođa Zdenka kaže kako kad radiš u njihovim butigama moraš biti “Katica za sve”.

-Otvoriš butigu, radiš, potežeš, zaključuješ blagajnu, zatvoriš butigu. Na finimentu sam radila s trombozom na nogama i uvečer završila u bolnici. Kolegica mi je čizme vezivala..To je bio siječanj, bila sam u bolnici osam dana, pa sam dobila drugu trombozu, pa operirala kuk. Sve je to bila posljedica fizičkog rada i puno stajanja na nogama. Nekada sam bila tajnica u GP-u i nisam bila naviknuta na tako težak fizički rad. Za svo to vrijeme mog ostanka u bolnici, operacija, nitko me nije nikada nazvao i pitao kako sam.

Devetnaest mjeseci bili ste na bolovanju.

-Bilo je to 2021. i 2022. godine, do 30. kolovoza. Dan prije sam napunila 65 godina. Nisam dobila nikakvu otpremninu, prema kolektivnom ugovoru trgovine, postoje članci 48. i 50., trebala sam dobiti i 2500 kuna svako devet mjeseci dok sam bila na bolovanju, ništa nisam dobila. Umro mi je otac, nisam dobila nikakvu pripomoć. Htjela sam ispričati ovu priču jer me ljute njihovi odgovori kako se brinu o zaposlenicima, evo kako se brinu….

Radili ste i u njihovoj butizi u Komolcu.

-Tamo je dosta pristojno, tamo je šefica čeljade iz Grada. U mnogim butigama nema ni “Dobar dan, ni adio, ni kako ste…”

Ova Dubrovkinja priča kako ne postoje nikakvi sastanci, kolegiji, edukacije za zaposlenike.

-Ne. Radila sam u Lapadskim dvorima, u Komolcu, dva puta po 15 dana u Zatonu. Prvo neki nemaju odgoj iz kuće, a oni ne gledaju koga primaju. Nema nikakvih provjera. Nije mi jasno zašto policija iz Omiša daje radne dozvole za Dubrovnik? Sjedište je firme tamo, to mi je jasno, ali to znači da ove u Dubrovniku nitko ne provjerava.

Ljudi se žale kako po butigama nema dovoljno robe, a nekih artikala kako uopće ne mogu naći.

-Voditelj butige napravi narudžbu, recimo prema katalogu treba tih prozivoda na akciji naručiti više. Ali, oni ne pošalju. Butige se pune dva puta tjedno. Problem je i taj što ne može šefica jedne butige biti na kasi, rezat suhomesnato i ujedno vodit računa o svemu ostalome. To je posao za dvoje ljudi, imaju manjak zaposlenika, a oni koji dođu, ne zadrže se dugo. Plaće nisu velike, a kažu kako Dubrovčani neće da rade. Osobno poznam četiri žene iz Dubrovnika koje su predale molbu, a nikad ih nisu kontaktirali. Što to znači? Voće i povrće koje se prodava po njihovim butigama je škart! Skladišta su im u Dugopolju, ali verdura je katastrofa!

-Oni su mene oštetili za 13 000 kuna, što nije malo. Dio za otpremninu, pa dva puta po devet mjeseci solidarna pomoć, dok sam bila na bolovanju. Gdje god budem išla, svima ću pričati o njihovom poslovanju, neću reći ono što nije, ali istinu hoću!

Kad ste vi radili, nedjelja je bila normalan radni dan.

-Tako je, radilo se nedjeljom, a ovo sada, pa oni moraju subotom napuniti butige. Prvo, voditelj butige mora imati rezervu robe koja ide svakodnevno, nećeš uzeti dva paketa mlijeka, nego deset…U Komolcu je bio šef Nikša Cumeljan, taj je čovjek znao raditi svoj posao. To je čovjek koji je meo butigu, radio, vazda bio vrijedan, sad mu je žena tamo, isto je odlična, ali ne može se to sve stizati. Nas je nekada bilo više u smjeni, sad ih je dvoje, a tamo ima 350 m2!

Kontaktirali ste odvjetnika, zbog svojih prava i novaca koje ste navodno trebali dobiti.

-Jesam i on je njima uputio neki dopis, jer sam mu ja pokazala kolektivni ugovor, ali oni su odgovorili kako ga oni nisu potpisali. Rekao mi je da ako ih tužim, da ću izgubiti parnicu. Nisam Rockfeller da se s njima natežem po sudovima. Nakon toga su ga očito potpisali i izmijenili, jer znam kako mi je kolegica nakon mene i smrti oca dobila posmrtnu pripomoć. Dok je bio vlasnik Milavić, umro je moj otac, nisam dobila ništa, a treći dan sam bila na poslu.

-Ljuti me što se u ovom gradu zapošljavaju ljudi koje nitko ne provjerava! Što se treba dogoditi, da hranimo nekoga tko je pucao na nas? Moje je dijete 50% invalid jer je ranjen u Domovinskom ratu kao civil, bio je dječak…Svi oni imaju prava ne raditi osim normalno za naše blagdane i za njihov Božić i njihovu slavu koja traje tri dana. Ugroženi smo mi!